Škrabica mudrosti

Ovdje možete pronaći raznoliko duhovno blago koje ćevam usmjeravati korake prema Spasitelju svijeta, Isusu Kristu... te prema svakom čovjeku za kojeg je On umro i uskrsnuo.

 

Zavjetna molitva Majci Božjoj

Zavjet je izrekao 1942. u Mariji Bistrici

bl. Alojzije Stepinac:

„Obećavamo da ćemo ti ostati vjerni

i iskreni štovatelji.

Vjerni dok budu žuborili potočići naši,

šumile rijeke naše,

dok se bude pjenilo sinje more naše.

Vjerni dok se budu zelenile livade naše,

dok se budu zlatile njive naše,

dok se budu sjenile tamne šume naše,

dok bude mirisalo cvijeće domovine naše.“

 

Oklada Blaisea Pascala

Želim vam ispričati vjerojatno najpoznatiju okladu na svijetu. Ako to nije bila najpoznatija oklada svih vremena, to je definitivno najvažnija oklada svih vremena! "Oklada" koju bi svaki čovjek trebao znati. Trebao znati i razmotriti. Ova oklada nije izrečena u popularnoj ranijoj emisiji "Wetten, dass ..." ˙(Kladim se, da…), nego prije više od 400 godina. Ipak, ova oklada je i danas jednako važna kao i prije 400 godina. To je bezvremensko. Mislim na poznatu okladu Blaisea Pascala.

Tko je bio Blaise Pascal? Blaise Pascal bio je Francuz i živio je od 1623. do 1662. godine. Blaise Pascal imao je dva glavna interesa:

1. Blaise Pascal bio je matematičar. Stoga je cijenio: logiku, razum, činjenice.
2. Blaise Pascal je bio također i filozof. Cijenio je također misaonost, razmatranje i prosuđivanje. Pascal je još k tome bio uvjereni katolik.

A sada o njegovoj "okladi". Blaise Pascal se jednostavno upitao: "Je li razumno vjerovati u Boga?" O tome je Pascal postavio sljedeće sustavno razmatranje:

"Pretpostavimo: Bog jest ili nije. Za što ćemo se odlučiti? Treba se kladiti na jednu od dvije postavke. Što odabrati? ... Izvagati dobit i gubitak u slučaju da Bog...

Ako pobijedite, dobivate sve; ako izgubite, ne gubite ništa. Kladite se, dakle, da Bog jest! Da Bog postoji! ".

Toliko o izvornom razmišljanju B. Pascala. Nadam se da mogu to objasniti u nekoliko jednostavnih riječi. Pascal je to učinio kao kod klađenja na konjske utrke: kladim se na malo novca na određenog konja. Pobijedi li taj konj dobivam puno novaca. Ako moj konj izgubi, gubim malo novaca.

Blaise Pascal takoreći "tipuje" na konja "Bog"; na to da Bog postoji i da jest i da s pravom vjerujem u Boga. I Pascal kaže: Ako dobijem svoju okladu, ako postoji Bog, i ja vjerujem u njega, onda dobivam mnogo: onda osvajam "glavnu nagradu", naime Vječno Blaženstvo (vječni život, vječnu radost i savršenstvo s Bogom u nebu).

Nasuprot tome, ako postoji Bog - i ne želim vjerovati u Njega, onda sve gubim (!); gubim dakle, vječno blaženstvo.
S druge strane: Ako Bog ne postoji, - a ja ipak u njega vjerujem, mislim da nisam ništa izgubio.

Dakle, vrlo je razumno i mudro vjerovati u Boga! Matematičaru i filozofu je uspjelo zaključno i uvjerljivo dokazati: Razumno je vjerovati u Boga! Razum ne proturječi vjeri, već naprotiv: razum podržava i podupire religiozna uvjerenja.

Braćo i sestre, naše je evanđelje jasno u vjeri. Presudna je rečenica iz Evanđelja kako Isus hvali vjeru jednog rimskog časnika iz Kafarnauma: "Takve vjere nisam našao u Izraelu!" Taj rimski časnik sigurno ne poznaje Stari zavjet i jedva poznaje Boga Izraelova. Njegova se vjera temelji na logičnom rezoniranju. Drugim riječima: Razum vodi časnika prema vjeri; kao i Blaise Pascala. Vjera je razumna!

I na kraju, još nam netko drugi treba reći da mislim da je to nerazumno, i to mentalno hendikepirana osoba iz jednoga njemačkog staračkog doma. Rekao je časnoj sestri:

"Sestro Lucija, da nisam hendikepiran, imao bih: veliku kuću, garažu s dva automobila, bazen s automatskim krovom, puno pasa, i sve što želim. Ali, ne bih imao Boga! Sada imam Boga i sve što mi treba. Sretan sam i zadovoljan".

Ponekad su invalidne osobe najrazumnije.

(Reinhold Braun / prijevod s njemačkoga: pek) 

 

 

□ □ □

 

"Saznaj koliko ti je Bog dao i od toga uzmi što ti treba; ostatak je potreban drugima."  (Sv. Augustin) 

 

□ □ □

 

"Tko dijeli obilato, sve više ima, a tko škrtari, sve je siromašniji."  (Mudre izreke 11, 24) 

 

□ □ □

 

"Izađite i propovijedajte evanđelje, a ako morate, upotrijebite riječi." (Sv. Franjo Asiški) 

 

□ □ □

"Od oholosti čuvaj slugu svoga, Gospodine, da mnome ne zavlada. Tad ću biti neokaljan i čist od grijeha velikoga." (Ps 19, 14)

 

□ □ □   

 

Raj...  fra Bonaventura Duda

"Hoću li, Gospode, i ja u raj? Želim, al' sve se bojim. Jer tamo će biti slava i sjaj, a ja na niskom stojim! ..." 

 

https://laudato.hr/Novosti/Hrvatska/Fra-Bonaventura-Duda-Hocu-li-i-ja-u-raj.aspx

 

 

□ □ □  

 

"Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? ... Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru."  (Jak 2, 14. 18)

 

 

□ □ □

 

 

Priča koju vrijedi pročitati

Na dobrotvornoj gala večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu koju pohađaju djeca s posebnim potrebama, otac jednog od učenika podijelio je s prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju. Zahvalio je školi i njenom predanom osoblju, te nastavio:

"Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima sve što stvori priroda je savršeno kreirano. Ali moj sin Siniša ne može naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci. Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"

Svi prisutni su utihnuli. Otac je nastavio:

"Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."

Potom je nastavio priču. Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet. Siniša je upitao oca:

"Što misliš, tata, bi li me oni pustili da igram s njima?"

Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovu sinu značilo da mu dopuste da zaigra, i koliko bi mu to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovu invaliditetu. Sinišin otac je prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao ga (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.

Dječak se u nevjerici okrenuo prema igralištu i rekao:

"Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka."

Siniša se malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmijehom obukao dres svog tima. Otac ga je ozaren gledao s majušnom suzom u oku i osjećajem rastuće topline u grudima. Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.

Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila s dva gola razlike. Siniša je pokrivao lijevu stranu terena. Iako nikakve akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu; razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao s tribine. U samoj završnici Sinišina ekipa je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3!! Sada, s jednim golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta. I zaista, dosuđen je jedanaesterac za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti.

 Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu!?

Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu! Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao pravilno šutirati, a kamo li pogoditi okvir gola i da prevari vratara. Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički vratar je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinu životu, odlučio se baciti na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u mrežu.

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakačio loptu, koja je polako krenula ka suprotnoj stativi. Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je mogla sustići. Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledatelji povikaše:

"Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni! Trči, trči, i šutni je u mrežu!"

Nikada prije u svom životu Siniša nije toliko brzo trčao. Uspio je, jedva, stići do nje prije nego je završila u gol-autu. Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje. Svi povikaše: "Šutni je, šutni je u gol!" Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom delirijumu, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... smjestio je u mrežu!

Muk ..., a onda provala ... prasak - svi skočiše: 'Siniša, Siniša, bravo, Siniša!'

Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao junaka koji je spasio svoj tim od poraza.

"Toga dana ...", završavajući svoju priču s drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, "... dječaci obiju ekipa donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet." Siniša nije preživio do sljedećeg ljeta.

Umro je još iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grleći ga i plačući od sreće!

 

A sada mali dodatak ovoj priči:

Svi šaljemo i prosljeđujemo stotine viceva, smiješnih poruka i spotova putem e-maila, onako rutinski, bez razmišljanja, a kada dođe do toga da pošaljemo poruke poput ove, tu oklijevamo. Nasilje, vulgarnosti, bizarnosti i česte opscenosti slobodno prolaze i kolaju 'Cyberspace'-om, ali javna rasprava o uljudnosti najčešće i ne stiže u naše škole, ni na naša radna mjesta. Šteta. Ako Vi sada razmišljate o tome proslijediti ili ne proslijediti ovu poruku, najvjerojatnije, birate ljude u svom adresaru koji su 'prikladni' za to, dakle, one koji su "prikladni" za ovu vrstu pošte.

Ali osoba koja Vam je ovo poslala vjeruje da svi mi možemo utjecati na to da se stvari promijene. Svi imamo na desetine prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'. Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja nas pred izbor:

Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti na drugog ili izbjeći priliku, ostavivši tako svijet još malo hladnijim?

Stari mudrac je rekao da se svako društvo prosuđuje i cijeni po tome kako tretira svoje najnesretnije pojedince.

 

Pročitavši sve ovo, Vi sada imate mogućnost izabrati jednu od tri ponuđene mogućnosti:

1. izbrisati;  2. zadržati; ili 3. proslijediti

Neka i u Vaš dan bude utkan Sinišin duh!

 

 

□ □ □

 

 

Moj brat

- Nije li ti preteško ovo breme što ga nosiš? – pitali dječaka, koji je na leđima prtio svoga bolesnog brata.

- To nije breme, to je moj brat – odvrati dječak. (W. Hoffsümmer)

 

 

□ □ □

 

 

Smrt najbogatijeg čovjeka

U nekom gradu na istoku živio je stari, siromašni ali veoma pobožni čovjek po imenu Ruben. Služio je bogatom gospodaru koji mu je dopuštao da spava u njegovoj konjušnici. Jedne noći stari je Ruben usnuo san. Došao mu je anđeo i priopćio vijest: “Rubene, sutra u zoru, umrijet će najbogatiji čovjek u ovome gradu!”

Ruben se odmah probudi, od straha pade na koljena i zavapi u molitvi: “Bože dragi, zašto bi moj gospodar morao tako naglo umrijeti?” Žurno se odjenuo i pohitao prema gospodarevoj kući. Lupao je štapom o vrata dok se gospodar nije pojavio na prozoru.

“Gospodaru, oprosti što te budim, ali usnuo sam strašan san. Anđeo mi je priopćio da će u zoru umrijeti najbogatiji čovjek u gradu. Učini nešto gospodaru!”

Bogatašu nije bilo lako pri duši. Odmah je dao pozvati liječnika, koji ga je pregledao i utvrdio da je sve u najboljem redu. Ali bogataš je veći dio noći probdio i tek pred zoru usnuo.

Probudilo ga je lupanje na vratima. Skočio je iz sna i provirio kroz prozor. Pred vratima je stajala sluškinja i kroz suze prozborila: “Gospodaru, maloprije je umro tvoj sluga Ruben.”

 

Priča iz starih predaja

Riječ ‘bogat’ dolazi od riječi Bog. Bogat je onaj tko ima Boga uza se. Mnogi se u Boga zaklinju, ali je malo onih koji za njim idu. (...)

 

□ □ □

 

Najbitniji trenutak života

Pitali su mudraca, koji trenutak čovjekova života je najbitniji, koji je najbitniji čovjek kojeg u životu susreće, i koje djelo je u životu najnužnije?

Odgovor je glasio:

Najbitniji trenutak uvijek je sadašnjost,
najbitnija osoba uvijek je baš ona koja se nalazi nasuprot tebe, a najnužnije djelo uvijek je ljubav.   (M. Eckhart)

 

□ □ □

 

Pravednost

Neki je bogataš - sluteći da bi uskoro mogao umrijeti - odlučio je svoje blago podijeliti sinovima. Znajući kako su obojica lakomi, te da ni jedan ne bi ništa prepustio drugome, dozove bilježnika da sastavi oporuku.

Bogataševa posljednja želja je glasila: "Nakon moje smrti neka stariji sin sva moja dobra podijeli na dva dijela, prema svom nahođenju. A mlađi sin ima pravo izbora koji će od ta dva dijela uzeti".  (W. Hoffsümmer)

 

□ □ □

 

Tri sita

Mudri i plemeniti ljudi imaju kadšto puno zavidnika. Tako se jednom umnome Sokratu obratio neki znanac.

- Sokrate, moram ti reći: onaj tvoj prijatelj za tebe je rekao...

- Čekaj! - prekinu ga mudrac. - Jesi li sve što imaš reći prosijao kroz tri sita?

- Tri sita? - pitao se ovaj u čudu.

- Da, moj prijatelju, tri sita! Promisli: može li se to što mi želiš reći prosijati kroz tri sita. Prvo sito jest istina. Što mi imaš reći jamačno si ispitao je li to istina.

- Ne. Samo sam čuo, ali...

- Tako, tako. Ali ti si to prosijao kroz drugo sito, kroz sito dobra. Je li to što mi želiš reći dobro?

- Ne - tiho izusti ovaj. - Potpuno suprotno, naime...

- Ako je tako - prekine ga mudrac - onda prosij to kroz treće sito i upitaj se je li to potrebno reći.

- Potrebno baš nije, ali...

- Dakle - nasmija se Sokrat - ako to što mi imaš reći nije ni istinito, ni dobro, ni potrebno, onda je najbolje da sve to prekrižiš i ne opterećuješ se time.  (W. Hoffsümmer)

 

□ □ □

 

Kradljivac i majka

Dječak je u školi nekome ukrao pločicu za pisanje i donio je svojoj majci. Majka ga nije karala; čak je pohvalila njegovu snalažljivost.

Drugoga dana je kući donio nečiji kaputić; majci je bilo drago.

Odrastavši, mladić je donosio sve veće i vrjednije stvari. Dok ga konačno nisu uhvatili i svezanih ruku doveli do vješala.

Došla je i majka. Zdvojna, udarala se u prsa. Mladić ugleda nesretnicu i zamoli neka mu dopuste da joj nešto šapne. I dovedoše je k njemu. Sin snažno ugrize majku za uho i - na zaprepaštenje sviju - reče glasno:

- Da si me pošteno izmlatila kad sam prvi put ukrao pločicu za pisanje, ne bi nikad došlo do toga da zavrijedim vješala.  (Ruska narodna)

 

 

□ □ □

 

Prošnja

U jednoj crnačkoj crkvi, na američkom srednjem zapadu, čuju se prijekori:                   - Ja sam, braćo i sestre, ogorčen vašom nevjerom! Sabrali smo se ovdje da zaprosimo Nebo neka nam se smiluje i nakon tolike suše pošalje kišu. A što vidim? Ni jedan od vas nije ponio kišobran!  (W. Hoffsümmer)

 

 

□ □ □

 

 

Kako je Isaac Newton argumentirao Isusovo uskrsnuće   

Ova priča dokazuje da su i najveći umovi svijeta, znanstvenici, bili svjesni toga da je čovjek 'ništa' pred snagom Božjom, tako nedokučivom i slavnom, tako složenom nema zemaljskog uma koji ne zastane pred kreacijom obične kapljice kiše, a kamoli ne pred kreacijom samoga čovjeka.

Zgoda koju ovdje donosimo pripisana je Issacu Newtonu, jednom od najvećih umova naše povijesti koji je čvrsto vjerovao u biblijski koncept stvaranja. Zbog svoje vjere u Boga jednom je bio upitan: 'Kako je moguće da tijela mrtvih, odavno raspadnuta, ponovo postanu tijela svojih duša?' (mislili su na Isusovo uskrsnuće).

Na to je znanstvenik pomiješao željeznu prašinu sa zemljom i upitao svoje sugovornike: 'Tko može izdvojiti iz prašine i skupiti ovu željeznu prašinu?'

Odgovor nije dobio. Onda je Newton uzeo magnet i prinio ga mješavini. Nastalo je komešanje čestica. Sitni dijelovi željezne prašine počeli su se hvatati za magnet i jedni za druge. U prašini nije ostalo ni molekula željeza.

Tada Newton reče prisutnima:

'Onaj, koji je ovoliku silu dao mrtvom kamenu, zar On ne može dati takvu moć našim dušama kada bude trebalo da se obuku u svoja proslavljena tijela.'

Svi prisutni su naprosto zanijemili!

 

(Isaac Newton, +1717., engleski fizičar, matematičar i astronom; jedan od najznačajnijih znanstvenika u povijesti)

 

 

□ □ □

 

Sijač dobrote

Bio jednom jedan čovjek, kojeg su zvali "sijač dobrote". Ime mu je sasvim pristajalo, jer je cijeli život samo dobrotu sijao.

To mu nije bilo teško, jer se u njegovu srcu nalazio izvor dobrote. 
Kad su ljudi vidjeli koliko je dobar, neki su ga jako zavoljeli, a neki su ga čak zamrzili.

Jedni su mu govorili "dobar i lud su braća", ali on bi se samo nasmiješio i nastavio činiti dobro.

Rekao im je "blago ludima od dobrote" i dalje su ga pokušavali odvratiti od dobrote učeći ga da je nužno osvetiti se, ali on se nije želio nikome osvećivati.

Na nagovaranja drugih nije se obazirao. Ljudi koji su ga voljeli otvarali su svoja srca dobroti i ljubavi, a drugi su ga još više zamrzili.

Dogovorili su se da ga uhvate i ubiju. Ubili su "Sijača dobrote", ali samu dobrotu nisu mogli ubiti. Ona je poslije njegove smrti, poput mlade pšenice na našim njivama, iznikla u srcima ljudi. 

I raste, širi se i donosi svoje plodove…      

(Nepoznati autor)

 

Nemoj dopustiti da ti nešto ili netko uništi taj izvor dobrote u tvome srcu.