Cvjetnica, 2016.

Običaj blagoslova grančica na Cvjetnu nedjelju ima svoje utemeljenje u evanđeoskom izvješću o Isusovu pobjedonosnom i svečanom ulasku u Jeruzalem gdje ga je dočekalo mnoštvo naroda među kojima "mnogi prostriješe svoje haljine po putu, a drugi narezaše zelenih grana po poljima" (Mk 11,8) i dočekali ga palminim grančicama (Iv 12,12) kličući mu: "Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Hosana u visinama!" (Mt 21,9).

Izvješća kazuju da običaj ophoda s grančicama među kršćanima potječe iz 4. st. u Jeruzalemu, a kasnije se pak s istoka širi i na zapadnu Crkvu. Oko 1000. godine slavljenje Cvjetnice ophodom s grančicama je obuhvatilo cijeli kršćanski svijet.

Današnje bogoslužje nije neki povijesni spomen koji ima folklorni značaj već njime danas ulazimo u godišnju proslavu vazmenog otajstva. Tim činom slijedimo Krista koji jašući na magarcu pobjedonosno ulazi u Jeruzalem. Slijedit ćemo ga i u Uskrsnuću kad nanovo dođe. Tada ćemo opet moći klicati "Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!"

Sigurno se mnogi pitaju, da u dan kad slavimo kraljevski Isusov ulazak u Jeruzalem Crkva propisuje čitanje i razmatranje Isusove muke. Ogromno je proturječje između razdragane mase s granama palmi na ulasku u Jeruzalem koja kliče pred Isusom u odnosu na tu istu povorku koja izlazi iz grada s drvom križa i ogoljenim šibama tjerajući pred sobom tu istu osobu kojoj jučer klicahu. Prevelika je razlika između radosnog usklika: ''Hosana'' i krikova mržnje: ''Raspni ga.''

Svečani i radosni ulazak u procesiji u crkvu predstavlja poziv svakog kršćanina. Krenuli smo za Isusom i prihvaćamo ga kao svoga Učitelja jer nam nudi Radosnu vijest, jer je sposoban ostvariti naše najdublje težnje za sretnim, mirnim i radosnim životom. Mi vjerujemo Bogu i Svetom pismu da je on to uistinu sposoban učiniti, i da želi to učiniti za svakoga od nas. Zato smo krenuli za njim. To je bio naš kliktaj: ''Hosana Sinu Davidovu!'' Ali Crkva danas produbljuje naš poziv. Poziva da se ne zaustavimo već na samom početku, na osjećaju lijepe ugode u spoznaji da smo Isusovi, na samom klicanju i prostiranju haljina na kratkom putu kuda je Isus prošao jašući na magarcu, nego da se ohrabrimo krenuti i dalje za njim, puno dužim putem kojim je prošao noseći svoj križ. Mi jesmo pozvani na sreću, ali da bi se ta sreća doista i ostvarila trebamo istinskim korakom krenuti za Isusom.

Krenimo za Isusom od postaje do postaje, od Cvjetnice preko Velikog petka do Uskrsa! Neka nas te misli prate kada - na Cvjetnicu - budemo u procesiji s maslinovim grančicama i kada s poštovanjem i razmišljanjem budemo pozorno pratili izvješće Muke Isusove po evanđelistu Luki. (pk)