Naša obitelj slavi crkvenu godinu
Ova jedinstvena knjiga prati tijek crkvene godine te na razumljiv način opisuje blagdane, liturgijske pojmove, vjerničke običaje i još puno toga. Upućena je obitelji kao temeljnoj vjerničkoj zajednici.
. . .
Nakladnik Inmedia d.o.o. iz Zagreba (za nakladnika Petar Kuran) u suradnji sa župom sv. Marka Križevčanina (župnik Marijan Franjčić) u Zagrebu izdali su jubilarne 2000. godine knjigu / priručnik za djecu i njihove roditelje pod nazivom NAŠA OBITELJ SLAVI CRKVENU GODINU.
Knjiga osim tekstova sadrži i crteže koje djeca mogu bojati i nadopunjavati. S obzirom na specifičnost medija na kojem ovdje objavljujemo ovu knjigu crteži se pod linkom u pdf formatu mogu ispisivati na papir i tako će djeca opet moći doći na svoje.
Odobrenjem Nakladnika objavljujemo ovu jedinstvenu knjigu i na web stranici župe Rođenja Isusova na Kajzerici u Zagrebu.
. . .
Djeca uvijek postavljaju pitanja. Postavljenim pitanjima ona mogu iznenaditi svoje roditelje, a katkad i katehete. Ova knjiga odgovara na njihovo: zašto? odakle? kako? - i to na vrlo pristupačan način.
Djeca su crtala za djecu i na 53 slikovne stranice sva dječja znatiželja, za dane crkvene godine, bit će zadovoljena. Roditelji pak na lijevim stranicama knjige mogu pročitati smisao, povijest i značenje blagdana crkvene godine, obavještavajući se kako bi mogli odgovoriti na pitanja svoje djece.
Praktični prijedlozi za zajedničko djelovanje i pothvate cijele obitelji, i vjeronaučnih skupina, upotpunjuju ovu knjigu.
. . .
1. Sadržaj | 2. Proslov | 3. Riječ biskupova | 4. Crkvena godina-Anno Domini | 5. Liturgijske boje | 6. Nedjelja-Dan Gospodnji | 7. Došašće-Advent | 8. Došašćevni običaji | 9. Božić | 10. Božićno vrijeme | 11. Nova godina | 12. Bogojavljenje-Tri kralja | 13. Svijećnica | 14. Poklade | 15. Čista srijeda-Pepelnica | 16. Korizma | 17. Korizmeni novčić | 18. Križni put | 19. Pomirenje-Ispovijed | 20. Veliki tjedan | 21. Veliki četvrtak-Euharistija | 22. Veliki petak | 23. Vazmeno bdijenje | 24. Uskrsno vrijeme | 25. Krštenje | 26. Imendan | 27. Prva pričest | 28. Procesija-Molitveni mimohod | 29. Hodočašće | 30. Uzašašće-Spasovo | 31. Marijini blagdani | 32. Žendiba | 33. Duhovi | 34. Crkva | 35. Apostoli | 36. Potvrda-Krizma | 37. Presveto Trojstvo | 38. Tijelovo | 39. Svećenički red | 40. Biblija | 41. Anđeli | 42. Zahvalnost na plodovima | 43. Krunica | 44. Posveta crkve | 45. Sveti Martin | 46. Misijski dan | 47. Svi sveti | 48. Dušni dan | 49. Bolesničko pomazanje | 50. Naše obiteljsko stablo | 51. Božji blagoslov ||
. . .
Proslov
Poštovani čitatelji,
pripremanjem hrvatskog izdanja ove knjige, nakana nam je bila u ovoj jubilarnoj 2000. godini ponuditi jedan novi priručnik u katehezi ne samo roditeljima i djeci, nego i katehetama u predškoli pa do viših razreda osnovne škole u Domovini i u iseljenoj Hrvatskoj.
Priručnik “Naša obitelj slavi crkvenu godinu” prati tijek crkvene liturgijske godine tako da tekstovi s lijeve strane knjige na lako razumljiv a ipak vrlo informativan način tumače blagdane, liturgijske pojmove, običaje. Ova knjiga je namijenjena roditeljima i katehetama koji će je čitati zajedno s djecom. Crteži na desnoj stranici ove knjige nude djeci mogućnost bojanja i(li) popunjavanja odgovora.
Da bi slavljenje liturgijske godine bilo što proživljenije, u tekstovima su roditeljima i katehetama ponuđeni mnogi praktični prijedlozi, koje roditelji i katehete mogu kreativno nadopuniti.
Gospoda Roland Breitenbach i Joachim Schäd, autori njemačkog izdanja, iskazali su nam susretljivost pri hrvatskom izdanju ove knjige. Izričemo im na tome najveću zahvalnost.
Stanovite izmjene u ovom izdanju prilagodba su hrvatskim čitateljima i prilikama.
Želimo i nadamo se da će uz pomoć ovog priručnika naše katoličke obitelji produbiti poznavanje svoje vjere, te hod u vjeri kroz slavljenje blagdana crkvene godine učiniti vjerodostojnijim.
Riječ biskupova
Crkvena liturgijska godina, koja započinje prvom nedjeljom Došašća a završava svetkovinom Krista Kralja svega stvorenja, najizvrsniji je program kateheze.
Započinjemo u Došašću zajedno s prorocima i pravednicima Staroga saveza čekati Isusovo ročenje. Tu su prorok Izaija i na poseban način Ivan Krstitelj, koji je pokazao i prvi posvjedočio da je Isus iz Nazareta obećani Mesija, te Marija kao najuzorniji vjernik, koja je bez grijeha začeta, primila u svoje krilo Božju Riječ i postala Bogorodica.
Božić, blagdan Isusova rođenja, sa svojom svečanom proslavom, posebno s pravljenjem jaslica u obiteljima i crkvama, najviše se utiskuje u dušu svakoga čovjeka od djetinjstva. Utiskuju se i obiteljske vrijednosti: ljubav između majke, oca i djeteta.
S Isusom putujemo dalje kroz crkvenu godinu, a time raste i učvršćuje se naša vjera. Prolazimo kroz Korizmu, kroz patnju, križ i smrt, ali tu nije kraj. Dolazi Uskrs. Isusov Uskrs zalog je i našeg uskrsnuća.
Ali do tada treba putovati ovom zemljom. Treba slušati riječ, treba slaviti sakramente, posebno Euharistiju. Tu su nedjelje kao dani posvećeni Gospodinu. Tu su i blagdani svetaca, posebno apostola i mučenika kao prvih svjedoka vjere, i Marije, prve vjernice, koja je proslavljena i uznesena na nebo.
I tako kroz cijelu crkvenu godinu putujemo “po Kristu i s Kristom, po Duhu, k Ocu”.
Sretan put želi Vam
mons. Josip Mrzljak, pomoćni biskup zagrebački
Crkvena godina
Ljudske godine se ponavljaju. Svaka godina, koju nam Gospodin dariva, donosi nam proljeće, ljeto, jesen i zimu. Jednako se tako i crkvena godina ponavlja počinjući s Došašćem.
„ANNO DOMINI...“ tako su pisali naši stari; svaka godina je godina Gospodnja. Ona ispisuje našu povijest u zajedništvu s Bogom u kojoj očekujemo Mesijin dolazak. U njoj slavimo rođenje, doživljavamo smrt i radujemo se uskrsnuću Isusa Krista. Sve se to ponavlja u slavljenju crkvene godine.
To je zorno prikazano na ovoj slici koja pokazuje taj kružni tijek. Češće ćemo se vraćati ovome i slaviti blagdane u tijeku godine. Crkvena godina počinje s prvom nedjeljom Došašća i ima dva velika blagdanska doba - božićno i uskrsno.
Uskrs je najveći kršćanski blagdan, premda se Božić mnogostruko više slavi. Zaključimo stoga: svi blagdani crkvene godine imaju svoje značenje kroz Isusovo uskrsnuće.
Ta dva velika crkvena blagdana imaju svoje vrijeme priprave i poblagdansko vrijeme: Korizma - Uskrs - uskrsno vrijeme; Došašće - Božić - božićno vrijeme. Budući da je Uskrs najveći blagdan, korizmeno vrijeme traje šest a uskrsno sedam tjedana. Došašće kao priprava za Božić broji četiri nedjelje, a božićno vrijeme traje do nedjelje nakon Tri Kralja.
U cijeloj crkvenoj godini blagdani su raspoređeni kao ukrasni predmeti; neki mjeseci imaju posebne vrijednosti, kao na primjer Marijin mjesec svibanj. Skoro svaki dan godine je posvećen spomenu nekog sveca. Te spomendane doživljavamo kao imendane u našoj obitelji.
Prijedlozi
• Prije svakoga većeg blagdana uzmimo ovu knjigu u ruke, promotrimo slike i pokušajmo ih objasniti.
• Za blagdan(e) se valja dolično pripremiti; na primjer s pomoću knjiga iz župne knjižnice.
Liturgijske boje
Za vrijeme bogoslužja u crkvi susrećemo različite boje; već prema blagdanskom vremenu svećenik nosi crkvenu odjeću odgovarajuće boje. Jednako tako ministrantska odjeća, oltarnik, ambonsko ruho i propovjedaonica pokazuju boje crkvene godine.
Liturgijske boje su: bijela (zlatna), crvena, zelena i ljubičasta. Uz to javlja se i ružičasta koja dolazi u doba „ljubičastog vremena“, na dvije nedjelje predradosti uoči blagdana: treća došašćevna nedjelja (prije Božića) i četvrta korizmena nedjelja (prije Uskrsa).
Ovo pravilo liturgijskih boja je ustanovljeno tek nakon tisuću godina crkvene povijesti. Temeljna boja crkvenoga ruha bila je najprije, po starim uzorima, jednostavno bijela za sve dane godine. Ta bijela boja je i danas vidljiva i to po albi, podruhu svećeničke odjeće. Siva, lanena odjeća, znakovita je za siromašne; u Crkvi prakršćanstva bila je to boja pokajnika. I danas ponovo imamo tu sivu boju, koju često svećenici nose radnim danima, ali ne kao misnicu, nego kao albu preko koje se stavi štola u liturgijskoj boji dana.
Danas se boje shvaćaju više simbolično. Tako ljubičasta znači pripravu za pokorničko vrijeme; bijela označava blagdane, radost i čistoću; zelena se uzima u vrijeme koje nije povezano s blagdanima crkvene godine. Boja Duha Svetoga i vatre, kao i mučeništva je crvena; crna označava tugu. U skladu s iznesenim, primjenjuju se boje u crkvenoj godini: bijela u božićno i uskrsno vrijeme te na sve ostale Isusove blagdane; crvena na Duhove i blagdane mučenika; ljubičasta u došašćevno i korizmeno vrijeme, ali i na dane pokorničkog bogoslužja. Crna boja se uzima (rijetko) na sprovodnim misama. Ministrantsko odijelo odgovrara liturgijskoj boji blagdana.
Odjeća crkvenih dostojanstvenika ne određuje se prema spomenutim liturgijskim bojama. Papa nosi bijelu odjeću, kardinali se pojavljuju u crvenoj, ljubičasto odijelo nose biskupi i prelati; svećenici nose uglavnom crno.
U južnijim krajevima pri bogoslužju koristi se i plava liturgijska boja. To je boja blažene Djevice Marije, koja se nosi na Marijine blagdane. U drugim zemljama, prije svega na Istoku, boje mogu imati posve drugo značenje negoli je to u nas običaj. Tako je primjerice bijela boja u mnogim zemljama znak žalosti. Crkva se obično prilagođava tradicijama naroda u kojemu živi.
Nedjelja – Dan Gospodnji
Nedjelja je blagdan od samih početaka kršćanstva; davno prije i od Uskrsa kao blagdana. Od početka se nedjelju slavilo u obitelji s euharistijom, nazivajući to lomljenjem kruha. „Tako su po kućama lomili kruh i zajedno uzimali hranu vesela srca“ možemo pročitati u Djelima apostolskim (Dj 2,46).
Prvi kršćani su nedjelju slavili prije zore ili u noći uvijek nanovo svetkujući Isusov život, smrt i uskrsnuće. Nedjelja i jest stoga obnova uskrsne proslave.
Tek godine 321. u vrijeme cara Konstantina Velikoga, nedjelja je proglašena državnim blagdanom; četiri godine poslije, na koncilu u Niceji, uveden je blagdan Uskrsa. U to se vrijeme razvija i obveza slavljenja nedjeljne mise. Nedjelja, prvi dan u tjednu, naziva se i Dan Gospodnji. Isus Krist je za nas svjetlo - izlazeće sunce (njem. Sonntag - dan sunca = nedjelja). Zanimljiv je i monogram iz prvih kršćanskih vremena sastavljen od grčkih slova, koja naznačuju Kristovo ime X = latinsko H; P = latinsko R (XP / HR = Krist).
Nedjeljno slavlje uvijek je bila javna svečanost. Oko crkve obrtnici postavljaju trgovačke stolove; otuda su nedjeljni godišnji sajmovi dobili ime (njem. Messe = sajam), što je i do danas ostalo u uporabi. Čak iz najudaljenijih zaselaka nedjeljom se očekivao najmanje po jedan predstavnik iz svake obitelji.
Prijedlozi
• Nedjeljom se djeci podijeli džeparac. Već petkom valja s djecom napraviti program za nedjelju.
• Nedjeljom valja sudjelovati samo u onim programima u koju se može uključiti cijela obitelj.
• Program ćemo na televiziji gledati samo onda, ako on zanima cijelu obitelj.
• U nedjelju treba razmotriti obiteljski program za cijeli tjedan, a tako isto i program koji je predviđen u našoj župi.
Došašće - Advent
Iako je previše užurbanosti prije Božića, vrijeme Došašća (advent) moglo bi biti najljepše vrijeme crkvene godine, ako se kao obitelj na to pripremimo. U vrijeme raznolikih došašćevnih (adventskih) običaja i blagdanskih slavlja, moralo bi se naći vremena za tišinu i za različite oblike djeci prilagođenih malih obiteljskih svečanosti.
Došašćem se pripremamo za veliki blagdan Božića. U naše vrijeme očekujemo Isusov dolazak, kao što su ljudi i prije njegova rođenja očekivali Mesiju. Ali ono što naša djeca s velikim nestrpljenjem očekuju (koliko puta još moram prespavati?), više je od spomenutog slavlja. Došašće pokazuje da je Isusovim rođenjem ispunjen tek jedan dio Božjeg obećanja. Sin Božji će opet doći na koncu vremena. I to bismo morali objasniti našoj djeci da ovaj naš zemaljski svijet nije konačan; on će proći, nestati. Ali znamo također da Isusovim rođenjem u ovom našem svijetu i vremenu, nastaje novo nebo i nova zemlja. I na to se pripremamo.
Vrijeme Došašća, kao i vrijeme Korizme, postupno su se razvijali. Tek od VIII. stoljeća broje se četiri nedjelje Došašća. Uzimaju se simbolično prema biblijskih 4000 godina (= dugo vrijeme) očekivanja čovječanstva na Mesijin dolazak. Taj njegov dolazak još nije naviješten u svim krajevima svijeta. Došašće znači također dolazak Gospodnji. Kako bi se svim ljudima moglo objaviti Kraljevstvo Božje, postoje u vremenu Došašća različita materijalna prikupljanja. Takva je primjerice božićna akcija njemačkih katolika Adveniat (Dođi kraljevstvo tvoje). Sav prikupljeni novac namijenjen je prije svega za Latinsku Ameriku.
Običaj je da se u nekim katoličkim zemljama izdaje i došašćevni kalendar, koji obuhvaća razdoblje od početka Došašća do Bogojavljenja (6. siječnja). Tu se navode i različite molitve, pobožnosti, pjesmice, pripovijesti, igre, ideje za modeliranje, izbor darova, jaslice, običaji...
Na došašćevnom vjenčiću su četiri svijeće; svaki tjedan gori jedna svijeća više. Iščekivanjem Došašća naša djeca i nas ispunjavaju radošću, koja nas pokreće da se zajednički što bolje pripremimo za blagdan Rođenja Isusova. To ostvarujemo kroz već dulje vrijeme odgađani razgovor s partnerom, sudjelovanjem u pokorničkom bogoslužju te osobnoj ispovijedi.
Prijedlozi
• U došašćevnom kalendaru pod svakim danom pročitajmo što se u njemu preporučuje.
Došašćevni običaji
Došašćevni vjenčić sa četiri svijeće (= ljubav) s ljubičastom vrpcom (= obnova) je tek stotinu godina star običaj, koji se proširio u obiteljima i po crkvama. Postupno paljenje svijeće, najbolje je već u subotu navečer, kad se smrači, ono se može popratiti vrlo lijepo s različitim došašćevnim pjesmama.
Dan svete Barbare (4. prosinca) može se proslaviti tako, da uberemo različite grane jabuka, trešanja, kestenja... Ukoliko ih stavimo u vodu, procvjetat će za Božić kao znak novoga života koji nam se daruje Isusovim rođenjem. Premda priroda izgleda posve mrtva, novi život u njoj klija.
Sveti Nikola (Nikolinje, 6. prosinca) je za djecu poseban blagdan radosti. Svetac, koji je živio u IV. stoljeću, biskup iz Myre (Mala Azija) jedan je od najomiljenijih crkvenih svetaca. Puno je legenda koje govore o njegovoj ljubavi prema ljudima. Broj tri opet igra značajnu ulogu. On spašava tri vojnika od sigurne smrti; nagrađuje tri djevojke za udaju; pušta tri broda puna žita u luku, u kojoj je toliko gladnih. To je dakle dan darivanja i poticanja djece na dobrotu.
Bezgrešno začeće slavimo 8. prosinca. Tim Marijinim blagdanom postao je običaj da majke Marijinu sliku prenose iz kuće u kuću. Prilikom predaje slike susjedi, obavlja se marijanska pobožnost sa zapaljenim svijećama na došašćevnom vjenčiću. Pobožnost se zaključi molitvom: „Anđeo Gospodnji navijestio Mariji“.
Sveta Lucija (13. prosinca), mučenica ranoga kršćanstva, daruje svoj mladi život iz ljubavi prema Bogu. To je dan darivanja djece. Običaj je da se taj dan zasije pšenica, koja će ukrasiti jaslice i naš božićni obiteljski stol.
Pravljenje jaslica je također došašćevni običaj. Postavljanje jaslica ima početke kod svetoga Franje Asiškoga, koji je 1223. po prvi put sagradio male jaslice. Tek od XVII. stoljeća jaslice postaju uobičajene u crkvama i obiteljima.
Božić
Kupovina i darovi ne trebaju zasjeniti središnje značenje Božića. To je dan proslave Isusova rođenja, što ovaj dan kršćanima čini tako iznimnim. To se treba osjetiti u našim obiteljima. Lijepi su stoga običaji da djeca prije darivanja budu na dječjoj misi, a zatim kod punog stola, kad se svi okupe i međusobno darivaju ispod božićnog drvca (bora).
I sama djeca trebaju pomagati okititi božićno drvce, što bi nas moralo podsjetiti na drvo kušnje u raju. Kićenje božićnog drvca je običaj star otprilike 500 godina. Proširio se po cijelom svijetu, a izvore ima u Njemačkoj.
Datum Božića ne odgovara stvarnom Isususovu rođendanu koji nam nije poznat. Vrlo je vjerojatno da je Isus rođen koncem židovske godine (otprilike negdje u rujnu). Za svečanu proslavu Isusova rođenja Crkva je preuzela jedan stari rimski običaj: 25. prosinca je slavljen rođendan boga Sunca. Ni godina Isusova rođenja nije točno poznata, jer prijelaz na ovaj naš način računanja vremena „prije ili poslije Isusova rođenja“ uslijedio je tek u VI. stoljeću. Sve to u načelu nije toliko bitno. Odlučujuće je što kaže Sveto pismo: „Ali kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene“ (Gal 4,4).
Za Božić se obično dijele darovi, ali ne samo ukućanima nego i ljudima u potrebi, već prema običajima mjesta ili biskupije. Ako to nije uobičajeno, tada trebamo i sami pronaći mogućnost darivanja onim najpotrebnijima. Tako pomažemo da se Isus rodi i među najsiromašnijima od siromašnih.
Prijedlozi
• Bilo bi lijepo razgledati jaslice u susjednim župama.
• Posjetit ćemo samca ili ga pozvati za obiteljski stol.
• Učimo i pjevajmo božićne pjesme!
Božićno vrijeme
U kalendaru božićnoga vremena značajni su datumi i imena; drugog dana Božića (26. prosinca) sveti Stjepan podsjeća nas na život i smrt prvog mučenika za Isusa Krista (usp. Dj 6,8 sl.). Njegova smrt (Pavao je svjedok) dogodila se poslije 32. godine.
U kalendaru je 27. prosinca imendan apostola Ivana. On je bio omiljeni Isusov učenik. Legenda kazuje da je popio otrovano vino, a ono mu nije naškodilo. Upravo je stoga u nekim krajevima običaj da se na Ivandan poslije svete mise blagoslivlja vino i pruža ga vjernicima govoreći: „Pij ljubav svetog Ivana!“
Blagdan Nevine dječice slavimo 28. prosinca, a podsjeća nas na pokolj djece u Betlehemu. Kralj Herod je naredio da se svi dječaci do dvije godine poubijaju, kako bi bio siguran da je među njima ubio i „novorođenog kralja židovskog“. U srednjem vijeku bio je to blagdan djece; bio je prigoda za roditelje i odgojitelje da od svoje djece čuju što im imaju priopćiti, i obratno. U nekim je zemljama običaj da se za taj dan izabere „dječji biskup“.
Posljednjeg dana građanske godine (Stara godina) je blagdan svetog Silvestra, pape (314-355). Djecu koja tog dana ugledaju svjetlo svijeta, obično se prozove njegovim imenom. U vrijeme toga pape Crkva je od cara Konstantina Velikog zadobila slobodu nakon tolikih godina okrutnih progonstava.
Blagdan Svete obitelji slavi se također u božićnom vremenu. Josip i Marija su s Isusom potpuna obitelj. I u njihovu zajedničkom življenju bilo je zacijelo i nesporazuma, a o kojima možemo pročitati u Lukinu Evanđelju (Lk 2,41).
Prijedlozi
• Na blagdan Nevine dječice omogućit ćemo svojoj djeci ispunjenje jedne želje; primjerice neka sudjeluju u odabiru jelovnika za taj dan ili neka sami odrede što će raditi u slobodno vrijeme.
• Na Silvestrovo ćemo u albumu zajedno pogledati slike zbivanja u protekloj godini, razgovarajući o značajnijim obiteljskim događajima.
• Nećemo kupovati eksplozivne naprave za Silvestrovo, misleći na okoliš i još više na siromašne, kojima bismo novac, utrošen za to, mogli darovati.
Nova godina
Nadnevkom 1. siječnja počinje jedna nova, građanska godina. Uzvikujemo „Živjeli!“ - „Sretna vam Nova godina!“ Bilo bi dobro tom danu pridati odgovarajuće značenje. Osmoga dana poslije Božića slavi se blagdan Bogorodice Marije i Svjetski dan mira.
Sve što je prvo, za svakog čovjeka je vrlo značajno: rođendan, s kojim je označena i prva životna godina; prva ljubav, koja može promijeniti i cijeli naš život; prvo dijete, koje otac i majka dobivaju u obitelji. Dakle, i 1. siječnja, Nova godina, stoji pred nama kao neispisani list.
Narodi za početak godine uzimaju različita vremena. Židovska godina još i danas počinje u rujnu; Rimljani su npr. 1. ožujka slavili početak godine. Na to nas podsjećaju nazivi mjeseci: rujan (september, 7. mjesec), listopad (october, 8.), studeni (november, 9.) i prosinac (december, 10.). Pokušaj kršćanstva, da Bogojavljenje 6. siječnja ili Božić budu uzeti kao početak Nove godine, nije uspio.
Ima zemalja gdje je običaj pucanja na Staru ili Novu godinu, a to se odnosi na izgon zlih duhova. Neki opet imaju druge običaje: lijevanje olova, bacanje cipela ili druge slične običaje koji se odnose na budućnost. Ni danas ne bi smjeli imati veće značenje osim da nas uveseljavaju.
U novu godinu bilo bi dobro ući s dobrim odlukama kao npr. smršavjeti, pušiti manje, više se zauzimati za obitelj, briga za okoliš... Ali ako nema međusobnog obiteljskog ili prijateljskog potpomaganja u izvršavanju ovih odluka, ubrzo ćemo opet upasti u uobičajenu svakodnevicu.
Prijedlozi
• Svaki član obitelji napisat će svoju dobru odluku, koja će se pročitati svakoga prvog u mjesecu.
• Svojoj kumčadi u siromašnim zemljama ili u blizini, uz novac koji dajemo, dometnut ćemo i kolače, koje ćemo sami ispeći.
• Po starom običaju, pohodit ćemo svoju krštenu ili krizmanu kumčad i zaželjeti im sve najbolje u Novoj godini.
Bogojavljenje - Tri kralja
Božićna proslava ima dva velika blagdana: Božić i Bogojavljenje. I u uskrsnom vremenu su također dva velika blagdana: Uskrs i Duhovi.
Nakon što je na Zapadu Božić uveden 25. prosinca, utvrđen je na 6. siječnja blagdan Bogojavljenja (Tri kralja), o kojima izvješćuje samo Evanđelje po Mateju (Mt 2,1-12). Mudraci, imena i njihov broj je nepoznat, bijahu zacijelo svećenici i astrolozi iz Perzije. Njihovo kasnije svođenje na tri, kao i njihovo uzdizanje za kraljeve vodi nas na broj darova, koje su darovali u jaslicama: zlato, tamjan i plemenitu mast. Imena Gašpar, Melkior i Baltazar dana su im poslije. Njihovi posmrtni ostaci, po legendi nastaloj u IV. stoljeću, predani su 1164. na dar caru Barbarossi u Kölnu. Tamo se čuvaju u prekrasnom umjetničkom sarkofagu.
Mudraci s Istoka su za sobom u pučkoj predaji ostavili upečatljiv dojam. U njihovo ime mladež u nekim zemljama oživljuje tu tradiciju, idući od kuće do kuće, pjevajući i želeći svako dobro u Novoj godini, blagoslivlju kuću i ukućane, a za uzvrat dobivaju novac ili slatkiše. Ovi hvalevrijedni običajni pothvati (u Njemačkoj „Sternsinger“) potpomažu u zemljama Trećeg svijeta projekte milijunskih vrijednosti. Darovi, koji su nekoć donešeni pred Jaslice, i danas su jednako tako plodonosni.
Na blagdan Bogojavljenja se i danas na kućnom dovratku upisuje: početak godine G+M+B i tekuća godina; što znači: Christus Mansionem Benedicat = Kriste, blagoslovi ovaj dom! Ali za vjernike ova tri slova, kao i prije, ostaju istoga značenja, tj. imena triju kraljeva: Gašpar, Melkior i Baltazar.
Prijedlozi
• Potaknut ćemo djecu da se raspitaju o običajima svoga mjesta ili kraja vezane uz blagdan Triju kraljeva.
• Blagoslovit ćemo naš stan i zamoliti sve goste da mole za Božji blagoslov.
• Krist Gospodin neka blagoslovi ovu kuću i sve koji iz nje izlaze i u nju ulaze.
Svijećnica
Danas se blagoslivlju sve vrste svijeća u crkvi, koje će se koristiti za vrijeme cijele godine u crkvi ili kod kuće, bilo za bogoslužje, bilo za obiteljske blagdane. Veliko značenje su prije imale „crne svijeće“ koje su se obično palile prije naleta nevremena i koje su štitile od nesreća svih vrsta.
Danas, 40 dana nakon Božića Crkva slavi Isusovo prikazanje u hramu i susret proročkih osoba Šimuna i Ane (Lk 2,22 sl.). Dvoje pobožnih ljudi slavilo je Isusa kao „Svjetlo na prosvjetljenje naroda“. Iz toga događaja nastao je preko tisuću godina star običaj blagoslova i procesije sa svijećama.
Na Istoku se ovaj blagdan zove „susret“. Gospodin je u svom hramu susreo svoj vjeran narod u osobama Šimuna i Ane. I mi danas u bogoslužju susrećemo Krista, „svjetlo svijeta“. To činimo u duhu vjere koju primismo na krštenju. Onima koji tu vjeru ispovijedaju kroza sav svoj život Gospodin obećaje konačan susret sa sobom u svom Kraljevstvu. I ophod u kojem idemo noseći u ruci zapaljenu svijeću označuje hod Božjeg naroda u susret konačnom svjetlu koje će nam se očitovati u nebeskoj slavi“ (Nedjeljni blagdanski misal).
U velikim hodočasničkim mjestima (Marija Bistrica, Sinj, Trsat, Međugorje, Lourdes, Fatima) procesije sa svijećama čine dojmljiv doživljaj. S upaljenim svijećama idemo za Isusom, Svjetlom ovoga svijeta.
Prijedlozi
• Valja nam sudjelovati u procesiji na Svijećnicu sa svijećama koje smo sami izradili i ukrasili.
• Pročitat ćemo mjesto u Svetom pismu kojim produbljujemo razumijevanje toga blagdana.
• „Ako je na Svijećnicu vrijeme vedro Bog nam daruje plodnu godinu. Ako je na Svijećnicu kiša i snijeg
onda neće zapomagati samo ratar“.
Poklade
I poklade su u svezi s Crkvenom godinom. Zvuči gotovo nevjerojatno, ali već od prvih kršćanskih vremena radost igra važnu ulogu; čovjek može nakon radosti bolje doživjeti tjedne pokore i razmišljanja: tako slavimo prije dugoga korizmenog vremena poklade ili karneval.
Korijene poklada možemo tražiti i prije pojave kršćanstva. Ljudi su se radovali svršetku duge i dosadne zime i s ružnim maskama na licu vikom i zvonima tjerali zimske duhove. Ujedno su s raznobojnom odjećom pozdravljali proljeće. Crkva se htjela oduprijeti poganskim običajima. Ipak su u mnogim mjestima prihvaćeni pokladni običaji, kojima je dan kršćanski smisao, ali uživanje u obiInim jelima i pićima trebalo je završiti prije Čiste srijede.
Poklade su prije trajale samo pet dana. Oni kojima poklade toliko znače, znali su ih početi već 11. studenoga. Dobro je, da se vjernici između Tri Kralja i Čiste srijede na taj način razvesele i obnove te običaje. Vrhunac je tih običaja na pokladni ponedjeljak i pokladni utorak.
Prijedlozi
• Pozovimo djecu iz susjedstva i priredimo veselu pokladnu zabavu.
• Planirajmo sa župnom zajednicom dječji pokladni program.
• Pokušajmo obnoviti bakine recepte za kolače i pripremimo krafne ili fritule. Možda bi bilo dobro neke napuniti senfom ili majonezom te vidjeti kako djeca to prihvaćaju.
Čista srijeda – Pepelnica
Ako nama ili našoj djeci ponešto nedostaje, doživljavamo napetosti, koje nastaju između mogućnosti i očekivanja. Nakon ljetnih praznika ubrzo nam stignu nikolinjske i božićne radosti. Božićna jelka nam je još u stanu a već razmišljamo o uskrsnim zečićima i jajima.
Sa Čistom srijedom počinje novi iskorak u Crkvenoj godini; nudi nam zahtjevnost novoga koraka kako bi se najveći kršćanski blagdan, Uskrs, mogao dostojno proslaviti.
Čista srijeda, početak Korizme, našoj obitelji postavlja pitanja: kakva je razina našega življenja u usporedbi s onima, kojima je trenutno jako loše? Moramo li doista uvijek kupovati novo? Imamo li vremena za one koji nas trebaju? Ima li u našoj obitelji dragovoljnog odricanja za druge? Od danas ćemo s našom djecom pokušati živjeti u kršćanskoj askezi (odricanje je samo jedno od mogućih prijedloga) i to uvijek onda kad želimo učiniti nešto dobro. Samo odricanje zbog odricanja nije svrhovito. Sebi moramo postaviti jasan cilj.
Mogući ciljevi naše obitelji mogu biti: djelotvornija suradnja kroz zajednička poduzimanja, oživljavanje obiteljske molitve (npr. molitva prije i poslije jela, barem za vrijeme nedjeljnog objeda); slavljenje pojedinih bogoslužja u korizmenom vremenu.
Bogoslužje na Pepelnicu je označeno blagoslovom i pepeljenjem, koje nastaje spaljivanjem maslinovih grančica i ostataka posvećenih ulja od protekle godine. Križ pepelom označava početak javne pokore, koja traje do Velikoga četvrtka. Od XII. stoljeća svi vjernici sudjeluju u tome znaku čišćenja i odricanja od grijeha. Pepeo nije samo znak prolaznosti; on je služio i kao sredstvo za čišćenje. Znak križa pepelom se udjeljuje riječima: „Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah povratiti!“ ili „Obrati se i vjeruj Evanđelju!“
Prijedlozi
• Svi ćemo sudjelovati u bogoslužju Čiste srijede.
• Pronaći ćemo zajedničko odricanje za cijelu obitelj i svakoga tjedna se opet zajednički priupitati kako smo blizu onome što smo sebi postavili za cilj.
• Izvjesit ćemo korizmeni kalendar i naše postavljene ciljeve zajednički čitati nakon glavnog obroka.
Korizma
Veliki svečani crkveni blagdani, Uskrs i Božić, imaju vrijeme priprave: Korizmu i Došašće. Budući da je Uskrs najveći kršćanski blagdan, stoga i Korizma traje posebno dugo - četrdeset dana. Nedjelje su bile od starina izuzete od posta. Korizma je morala stoga početi sa Čistom srijedom, kako bi se napunilo tih četrdeset dana.
Danas su još samo Čista srijeda i Veliki petak strogi posni dani. Odrasli tada smiju jesti samo jednom na dan do sita. S djecom bismo trebali domisliti u korizmene petke neke dopunske oblike vježbe u odricanju. Korizmeni kalendar ili župna aktivnost, koji je potaknut od župne zajednice, pruža prijedloge za svaki tjedan. Korizmeni novčić ne može biti zaboravljen, jer je znak zajedništva župe, biskupije i nacionalne Crkve, a poziva na zajedništvo dijeljenja. Crkva razlikuje nemrsne i posne dane. Nemrs znači odreći se mesa, a post znači jesti jednom na dan do sita, a novac ušteđen udijeliti siromašnima i potrebnima. Ovaj je običaj bio među katolicima u redovitoj primjeni i davno prije. Za post je pak potrebno također odreći se uživanja alkohola i nikotina, a za djecu odricanje od slatkiša ili gledanja televizije. Sve su to dobre mogućnosti u osmišljavanju ovoga svetog vremena.
U nekim župama postoje skupine, koje dogovorno i dragovoljno na dulje vrijeme održavaju post ili druge oblike odricanja. Pri tome se ne misli samo na mršavljenje u prvom redu, nego na osobnu vježbu i odgoj dijeljenja s drugima. Male zajedničke vježbe moguće su također i u našoj obitelji.
Prijedlozi
• Nabavit ćemo korizmeni kalendar i darovnu kutijicu za korizmeni novčić u župnome uredu.
• Odredit ćemo zajednički nadnevak u obitelji, na koji ćemo nadgledati naš zajednički program.
• U Korizmi ćemo češće zajednički kuhati nešto posno, isprobajmo recept iz neke siromašne zemlje, npr. objed djeteta iz Indije, riža s bananom.
Korizmeni novčić
Na osnovi Isusove riječi: „Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili“ (Mt 25, 40) i one druge Isusove: „I sažali se nad njima!“ (Mk 6, 34) Crkva je ustanovila različite udruge za organizirano prikupljanje korizmenoga novčića za braću u nevolji. U Njemačkoj je to Misereor, u Švicarskoj Fastenopfer, a u Hrvatskoj za potrebe Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini. Te akcije su katolicima poznate desetljećima, a sve prikupljeno šalje se kao pomoć najsiromašnijim narodima.
Našoj djeci bismo mogli objasniti to suosjećanje s narodom u bijedi, a najuvjerljivije bi djelovalo naše iskustvo, da nas dijeljenje čini sretnima i radosnima. Tako naša djelotvorna Korizma daje nadu najsiromašnijima.
Tu i djeca rado sudjeluju, osobito ako im odrasli u tome daju primjer. U mnogim zemljama postoje u Korizmi posebne akcije od dječjih bogoslužja do zajedničkih posnih obroka, na kojima može sudjelovati cijela obitelj.
Peta korizmena nedjelja je obično nedjelja prikupljanja korizmenoga novčića. U obitelji bi taj dan morao imati svoje značenje, kako čin dijeljenja ne bi bio ukućanima nepoznata riječ. Toga dana se korizmeni novčić uobičajeno skuplja za vrijeme mise.
Ne smije ipak sve ostati samo na tome. Morali bismo se pobrinuti i za što bolju namjenu toga novca i zamisliti se kao obitelj: kome u svijetu treba najviše pomoći. Nepovjerenje i sumnja ne bi smjele nipošto pokvariti naše odricanje i post prema riječi Kristovoj: „Kad postiš ne budi mrk poput licemjera“ (Mt 6,16).
Prijedlozi
• Modelirat ćemo s djecom iz gline ili kojega drugog materijala „most“ kao znak pomoći, koji će nas u našemu domu, osobito kroz Korizmu, podsjećati na kršćansku obvezu dijeljenja.
• Dogovorit ćemo se za jedan dan, kada ćemo se odreći nečeg uobičajenog, kao npr. vožnje automobilom, uživanja alkohola, slatkiša, gledanja televizije...
• Posvijestit ćemo djeci njihovu odgovornost za naš planet Zemlju i poduzeti nešto za zaštitu našeg okoliša.
• Ono što smo kao obitelj skupili odnijet ćemo u župu osobno ili poslati poštom u sjedište akcije korizmenog novčića.
Križni put
Za sve kršćanske hodočasnike, jedan od najvećih doživljaja, ali ujedno i najvećih razočaranja u Jeruzalemu, je doživljaj Kristova puta muke, Via dolorosa. To je put od Stjepanovih vrata - u čijoj blizini stoji Antonijev zamak, palača rimskog upravitelja Poncija Pilata - sve do crkve Isusova ukopa na brdu Golgoti. Danas hodočasnike umjesto molitava i skrušenja dočekuju istočnjačko trgovanje u preuskim uličicama i mirisi od tamjana do odvodne kanalizacije.
Franjevci su u Svetome gradu označili 14 postaja Križnoga puta, koje su uglavnom utemeljene na Evanđelju: Isusa osuđuju, susret sa zaplakanim ženama, Isusovo razapinjanje i njegov pogreb. Slika „Veronika pruža rubac Isusu“ proistekla je pak iz jedne krasne legende.
Nakon križarskih ratova postalo je od XV. stoljeća i u Europi običajem, umjesto dugih i životno opasnih hodočašća, iskazivati postaje Križnoga puta u samostanima i crkvama ili pak graditi kalvarijska brda.
U mnogim župama je običaj da se u Korizmi obavljaju pobožnosti Križnoga puta. Ponajprije djeci valja protumačiti značenje tih 14 postaja, i to onako kako smo ih tradicionalno naučili gledati u našim crkvama:
Pilat osuđuje Isusa na smrt • Isus uzima na se križ • Isus pada prvi put pod teretom križa • Isus susreće svoju svetu Majku • Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ • Isus pada drugi put pod križem • Isus susreće zaplakane žene • Isus pada po treći put pod križem • Vojnici razodijevaju Isusa • Razapinjanje Isusa na križ • Isus umire • Isusa skidaju s križa • Isusa polažu u grob.
U naše vrijeme se u nekim crkvama može vidjeti i XV. postaja: Isusovo uskrsnuće.
Prijedlozi
• Posjetit ćemo u susjednoj crkvi ili župi postaje Križnoga puta, a djecu ćemo potaknuti da nam govore o tim postajama.
• Zajednički hodočastimo „Kalvariji“ u našoj bližoj okolici ili pak izradimo „Sveti grob“ (u tome nam dobre savjete mogu dati župnik, kapelan ili vjeroučitelj)!
• Zajedno s djecom izradimo Križni put i izložimo ga u dječjoj sobi ili dnevnom boravku.
Pomirenje - Ispovijed
Korizma je sveto vrijeme pomirenja, ponovnog obraćenja, skrušenosti. U našoj obitelji činimo podosta pogrešaka, radi kojih neki trpe. Biblija naziva grijehom ono što činimo protiv volje Božje i pravednih namjera naše braće i sestara.
Iz vlastitog iskustva znamo da su posljedice grijeha, svađâ i pogrešaka često vrlo velike: rastava braka, nepravda, bolest, trpljenje, što katkad dovodi do nerješivih zapleta.
Na mnogim mjestima Evanđelje nam pripovijeda kako nas je Isus došao osloboditi od grijeha. Oproštenje grijeha izričit je dar njegova života s nama. A tek onda kada smo međusobno pomireni, kada živimo u ljubavi, doživljamo pomirenje s Bogom. Ne smeta, ako djeca zamijete i pogreške svojih roditelja, zato i ona trebaju sudjelovati u činu međusobna pomirenja.
Bog nam na više načina iskazuje svoje praštanje. Redoviti put oproštenja grijeha je osobna skrušena ispovijed. Postoje pak i drugi načini čovjekova traženja Božjega praštanja ako mu se obratimo, jer Bog je na našoj strani i ako smo u grijehu. To se događa u pokajničkom činu na početku svete mise, pokorničkom bogoslužju, primanju svete pričesti, dobrim djelima, uzajamnom opraštanju...
Kajite se
Al‘ tko Bogu vjerno služit grede,
Čistim srcem služiti mu valja;
Čistom dušom vršit onom treba,
Koji vrši, Bog što sudi s neba.
Il‘ vas tkogod uvrijedio brata;
Il‘ nejaku dragi protivniku
Život dignuv ogriješio dušu;
Ili putnu zatvorio vrata;
Il‘ do vjeru, a krenuo njome;
Ili gladnu uskratio hranu;
Il‘ ranjenu ne zavio ranu;
Sve je grijeh, sve su djela prika;
Bez kajanja neima oprosnika.
Kajite se, dok imade dana,
dok je doba, djeco, kajite se;
Kajite se...
(Ivan Mažuranić)
Prijedlozi
• Ne dopustimo da sunce zađe, a da se nakon svađe ne pomirimo. To vrijedi ne samo za djecu.
• Razgovarajmo otvoreno o svojim pogreškama, a djeci pomozimo da se u tome jednako vježbaju.
• Održimo s djecom kratko ispitivanje savjesti, koje bi uvijek trebalo biti povezano i s molitvom za oproštenje.
Veliki tjedan
Veliki tjedan, tjedan između Cvjetnice i Uskrsa cijela obitelj duboko će proživjeti, ako se za to dobro duhovno pripravi. To obitelj može jednako doživjeti i kad je i na odmoru. Kristov život u svim njegovim potankostima pratimo u obredima Velikog tjedna. Njegovo javno djelovanje trajalo je nešto više od dvije godine. Svečano ulazeći u Jeruzalem Krist ide prema svome ljudskom svršetku. Na njegovu ulasku na Cvjetnicu u Jeruzalem ljudi ga oduševljeno dočekuju. U Kristu oni vide obećanog Mesiju, koji bi im trebao donijeti i političko oslobođenje. Njihova politička očekivanja Isus ne može ispuniti; radi toga se usklik „Hosana!“ brzo pretvara u osudu: „Raspni ga!“
Sveti tjedan župna zajednica započinje procesijom na Cvjetnicu. Naše obitelji sudjeluju u svečanome mimohodu oko crkve s grančicom u ruci, možda i s kiticom cvijeća na drvenoj dršci, koju se može oviti i ukrasnim papirom. Buket pak može biti od maslinovih ili palminih grančica, cvijeća, zelenila, tulipana, narcisa svezanih vrpcama različitih živih boja.
Obredi Velikog četvrtka su spomenčin Posljednje večere, koju je Isus slavio sa svojim učenicima. Te večeri im daje znak bratskoga služenja u pranju nogu. Te večeri Isusa će i uhititi. Nakon procesa protiv Isusa, koji je vođen pred velikim svećenicima i rimskim namjesnikom Poncijem Pilatom, Isus je osuđen na smrt. Toga se prisjećamo na Veliki petak. Obredi počinju obično u 15 sati, u vrijeme Isusove smrti, ili u vrijeme prema mjesnim običajima.
Velika subota je dan Isusova mirovanja u grobu, jedini dan u godini kada se ne slavi bogoslužje. Tek navečer, ili još bolje, u rano jutro prije sunčeva izlaska počinje proslava Isusova uskrsnuća kojim Veliki tjedan i cijela crkvena godina dostižu svoj vrhunac.
Prijedlozi
• Pripremimo kalendar Velikog tjedna, koji možemo nazvati i Svetim tjednom, u koji ćemo unijeti vremena početaka bogoslužja u našoj župi.
• Pripremimo sve što je potrebno za uskrsne blagdane, ukrasimo svijeću, obojimo jaja...
• Potražimo proljetne trave za salatu i povrće, koje ćemo, po tradiciji, jesti na Veliki četvrtak.
Veliki četvrtak - Euharistija
Na Veliki četvrtak Isus sa svojim učenicima slavi Posljednju večeru, uspomenu na izlazak sinova Izraelovih iz Egipta. Od izraelskog blagdana Pashe Isusovom željom nastalo je slavljenje euharistije. Dug je i postupan put do današnje nedjeljne euharistijske svečanosti.
Euharistija znači zahvala. Mi slavimo bogoslužje kao uspomenu na Isusov život, muku i smrt, radujući se njegovu uskrsnuću. Otkako je Isus u krugu svojih učenika rekao: „Ovo činite meni na spomen“ on je nazočan među nama. Ta nazočnost se očituje na različite načine: preko riječi Božje, koju susrećemo u čitanjima, u zajedništvu svih koji s nama slave, ali prije svega u znaku kruha i vina, koji u slavljenju euharistije postaju njegovim Tijelom i Krvlju. Prvi kršćani nazivali su svoje slavljenje lomljenjem kruha; poslije je došlo do imena „misa“, po riječima poslanja koje su izricane na kraju svete mise.
Svojoj ćemo djeci ponajbolje protumačiti misu, ako je usporedimo s obiteljskim blagovanjem; razgovaramo jedni s drugima (služba riječi); brinemo se o jelu (prikazanje); za stolom se pomolimo (pretvorba); zahvalni blagujemo (sveta pričest).
Euharistijom dolazimo do zajedničkih obilježja obitelji i župe: obiteljski stol i oltar; radost zajedničkih igara, razgovora i pjesama, zahvalnost na svemu što nam je u životu darovano i ispunjava naš dan, uljepšava život u obitelji nalikujući bogoslužju u župi. Kruh i vino su znakovi prirode i rada ljudskih ruku; oni su također znakovi za svagdašnjicu (kruh svagdanji), ali i blagdane (vino uveseljuje ljudsko srce).
Euharistijski kruh je spravljen od pšeničnog brašna i vode (hostija); beskvasan je, jer je izraelski narod pri izlasku iz Egipta a i Isus na Posljednjoj večeri - blagovao beskvasni kruh. Misno vino treba pak biti prirodno čisto.
Prijedlozi
• S djecom ćemo zajedno peći kruh.
• Nabavit ćemo dječji misal i djeci tumačiti tijek misnih obreda.
• Predložimo župniku ili kapelanu da se dječje mise slave i u našoj župi.
Veliki petak
Danas bi u našoj obitelji trebalo biti puno mirnije. Preporuča se posve jednostavan doručak. Radio i televiziju nećemo ni uključivati, barem za neko vrijeme. I djeca se trebaju nečega odreći, nečega što posebno vole, jer Veliki petak je - dan Kristove smrti.
Isus je umro u travnju 30. godine, oko 15 sati poslijepodne. Upravo stoga u to vrijeme počinje bogoslužje. Liturgijski su obredi toga dana dugi i teški za djecu, iako je toliko toga vrijedno vidjeti: svečano otkrivanje Križa i vjerničko klanjanje Križu. Liturgija je za djecu prezahtjevna. Bilo bi dobro proći Križni put s djecom prije podne ili pak iz Dječje biblije ispripovijedati stvarnost Isusove muke i smrti.
Na Veliki petak se ne slavi misa, stoga se vjernici pričešćuju nakon molitve Očenaša hostijama koje su posvećene na Veliki četvrtak. Liturgijski obredi Velikog petka većim dijelom potječu iz VII. stoljeća.
Djeci valja protumačiti tajnu latinskih slova na Isusovu križu: INRI
= Iesus Nasarenus Rex Iudaeorum - Isus Nazarećanin kralj židovski.
Ovaj natpis, napisan na tri jezika (grčkom, latinskom i hebrejskom), dao je na križ staviti rimski upravitelj, koji je Isusa osudio na smrt. Vjerske židovske vođe htjedoše Isusovu smrt iz vjerskih a zacijelo i radi političkih razloga, jer se Isusovo učenje po njihovu mišljenju, stavljalo iznad postojećih zakona. Povijest Isusove muke, koja je opisana u sva četiri evanđelja, bila je već od Srednjega vijeka tema mnogima za pasionske igre. Pasionske igre izvode se u mnogim mjestima diljem svijeta, jednako tako i u Hrvatskoj. Te igre, koje se mogu vidjeti i u manjim mjestima, nastale su uglavnom zavjetovanjem protiv različitih bolesti ili nevolja (kuga, glad, rat...).
Prijedlozi
• Zajednički izmolimo Križni put.
• Pronađimo na televiziji program u skladu s današnjim danom.
• Valja nam posjetiti grobove rodbine i prijatelja, ali i onih, za koje nitko ne moli i koje nitko ne posjećuje.
Vazmeno bdijenje
Te Svete noći djeca imaju samo jednu želju - ostati budni dokad i odrasli. Tri noći su za to posebno zanimljive: Uskrsno bdijenje, Badnjak i Stara godina. Velika subota je inače dan bez liturgijske službe. Ipak treba puno toga napraviti: crkva se svečano ukrašava za blagdan Isusova uskrsnuća, priprema se svečana liturgijska služba, ministranti uvježbavaju obrede... Od liturgijske obnove 1965. obred Uskrsnoga bdijenja može početi tek u sumrak. Svečanije je da se s obredom na Uskrs počne ujutro prije sunčeva izlaska.
Bdijenje počinje blagoslovom ognja u kojemu se spaljuju preostale maslinove grančice od prošle godine, stara posvećena ulja i slično. Na tome novom ognju bit će upaljena uskrsna svijeća. Ona simbolizira Krista uskrslog, koji ulazi u tamnu crkvu i sve osvjetljuje. Zapalit ćemo naše svijeće na uskrsnom Svjetlu i pozdraviti ga trostrukim pozdravom: Svjetlo Kristovo! - Bogu hvala!
Uskrsna svijeća simbolizira uskrslog Krista. U tu svijeću je utisnuto pet voštanih čavlića ili tamjanovih zrnaca, koja simboliziraju pet Kristovih rana. Na nju se upisuje tekuća godina, k tome prvo i posljednje slovo grčke abecede: alfa i omega, što znači: Isus Krist, početak i svršetak svih vremena.
Nakon svečane Liturgije svjetla, slijedi podulja Služba riječi, koja opisuje dugi put povijesti spasenja. Obred se nastavlja posvetom vode i krštenjem odraslih. Svi nazočni vjernici obnavljaju krsni zavjet, a netom posvećenom vodom bit će svi blagoslovljeni. Nakon svečana obreda svi odnose kućama vodu, blagoslovljenu te Svete noći. Kući mogu ponijeti i Uskrsno svjetlo. Tim svjetlom roditelji osvjetljuju sve prostorije u kući. Isus Krist, Svjetlo svijeta u našoj kući treba biti redoviti gost.
Lijepo bi bilo zaključiti ovu svetu noć oko obiteljskog stola i jelom, koje se u Hrvatskoj blagoslivlja nakon obreda Vazmenog bdijenja (jaja, mladi plodovi, uskrsna pogača...). Potraga za uskrsnim zečićima uljepšava Vazmeno bdijenje.
Prijedlozi
• Pripremiti i ukrasiti uskrsnu košaricu za blagoslov jela: jaja, šunku, pogaču i mlade plodove.
• Za svečani uskrsni objed stavit ćemo na stol uskrsnu svijeću, po mogućnosti s krsnim svijećama djece.
• Ako je lijepo vrijeme, priredit ćemo potragu za uskrsnim jajima u prirodi oko kuće.
Vazmeno vrijeme
U usporedbi s Božićem, Uskrs nije ni toliko, ni tako slavljen. Svi blagdani crkvene godine tijesno su vezani uz Uskrs i u Kristovu uskrsnuću dobivaju svoj smisao; također i Božić: „Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je naša vjera“, kaže sveti Pavao (1 Kor 15,14).
Prema zaključcima Nicejskog sabora (325) svekoliko kršćanstvo treba slaviti Uskrs u nedjelju poslije proljetnoga punog mjeseca; ipak radi različitosti kalendara, razlika je u proslavi židovske Pashe i kršćanskog Uskrsa. Katkad se može dogoditi da se slavi istog nadnevka. Tada su ulice Jeruzalema pune hodočasnika. Židovi slave blagdan Pashe, a kršćani različitih obreda, različitih imena i jezika blagdan Uskrsa. Sve se slijeva u isti usklik: Aleluja!
Kao što je „amen“, tako je i „aleluja“ u našim bogoslužjima odraz tradicije toga vremena, kada je služenje svete mise počelo na hebrejskom jeziku; na grčki jezik podsjeća nas „Kyrie eleison“ - (Gospodine, smiluj se), a na latinski liturgijski jezik podsjeća nas „Gloria“ (Slava) i „Credo“ (Vjerujem).
Također i blagdan Kristova uzašašća (Spasovo), koje se slavi 40 dana nakon Uskrsa, u tijesnoj je svezi s Uskrsom, jer Isus živi kod Oca nebeskog. Uskrsna svijeća gori u crkvi 50 dana, sve do blagdana Duhova. Tim danom završava Uskrsno vrijeme. Uskrsna svijeća se postavlja pokraj krsnog zdenca. Na njezinu plamičku bit će upaljene svijeće svih novokrštenika.
Prijedlozi
• Valja usamljenim osobama darovati ukrašena uskrsna jaja i tako ih razveseliti.
• Od kora uskrsnih jaja složiti „mobil“ (pokretni ukras) i „uskrsno drvce“, te njima uresiti dnevni boravak.
• Naš uskrsni „buket“ treba redovito obnavljati s novim proljetnim cvijećem.
Krštenje
Krštenje djeteta za njegovu je obitelj, rodbinu, ali i za cijelu župnu zajednicu od velikog značenja. Roditelji se odlučuju ne samo za vjeru svoga djeteta nego žele potvrditi i svoju vjeru. Oni žele krštenjem reći da ovaj zemaljski život nije sve; mi vjerujemo u vječni život s Bogom.
Opredijeljenost za Boga može pokazati samo zreo čovjek. Ipak je preporučljivo krstiti i dijete, jer što je vrijednost za odrasle, ne bi smjelo biti uskraćeno ni djetetu. Naposljetku, i osobna vjera raste prateći dijete u vjeri.
Pri izboru kuma ne bismo se trebali voditi toliko rodbinskim ili financijskim razlozima, nego time, koliko je kum spreman pratiti dijete u njegovim vjerskim i životnim odlukama. Otud je posve razumljivo zašto kum mora biti iste vjere kao i novokrštenik.
Krsna svijeća daje se roditeljima kao znak novoga života s Kristom. Ona se zapali svake godine za rođendan i imendan. U mnogim obiteljima postoji lijep običaj da se krsna haljina s imenom i datumom krštenja unaprijed pripremi i čuva kao svetinja. Dvije lijepe molitve pri kraju krštenja trebaju podsjetiti roditelje na odgovornost koju krštenjem prihvaćaju. Za majku se moli da omogući svome djetetu ljudsko ozračje, da bi se shvatilo kako smo u Bogu kod kuće. Za oca moli svećenik da bude dobar otac, kako bi njegova djeca shvatila, što to znači kad kažemo „Bog je naš Otac.“
U nekim zemljama postoje posebna pisma za vjerski odgoj djeteta do šeste godine. Naime, svaka tri mjeseca u godini šalju se savjeti za međuljudski i obiteljski rast u vjeri. Dobro bi bilo razgovarati sa župnikom o mogućnostima ovakvih korisnih napomena i u našim župama ili biskupijama.
Prijedlozi
• Sami ćemo urediti krsnu svijeću za našeg novokrštenika ili novokrštenicu naše rodbine i prijatelja.
• Rado ćemo prihvatiti ponuđeno nam kumstvo.
• Rado ćemo s djecom biti nazočni obredu krštenja nekoga od rodbine ili prijatelja.
Imendan
Bit će za naše dijete veliko i ugodno iznenađenje kad mu budemo ispripovijedali prvi put nešto o njegovu nebeskom zaštitniku; otkud dolazi, nešto iz njegova života i vremena u kojem je živio.
Djeca vrlo rado slušaju priče. Zainteresirat ćemo ih stoga legendama o svecima ili životopisima velikih žena i muževa, koji se mogu uzimati kao dobar primjer za vlastiti život, kako bismo popravili osobno življenje s Bogom i s ljudima. Pripazit ćemo na to, da ono uljepšano i pretjerano u tim pričama ne zasjeni bit svega. Djecu treba poučavati da u osobi svoga zaštitnika razlikuju stvarne činjenice od ukrasnih dodataka.
Slavljenje imendana je, nažalost, danas sve više potisnuto slavljenjem rođendana. Malo upozorenje na taj dan je uvijek moguće, kao primjerice goruća krsna svijeća kod glavnog objeda toga dana ili kiticom cvijeća ukrašena sveta slika.
Tek nakon XIII. stoljeća uveden je običaj da se djetetu pri krštenju daje ime pojedinih svetaca. U XVI. stoljeću to je postalo izričita želja Crkve. U puno slučajeva odlučujuće za izbor imena je bilo, pogledati u kalendar, te vidjeti koji se svetac slavi na dan djetetova rođenja. Vremena se polako ali pozitivno mijenjaju. Svijest roditelja počiva na sve većoj odgovornosti da se svom djetetu daje ime na osnovi narodne i kršćanske tradicije.
Danas je uobičajeno da se na krštenju potvrdi ono ime djeteta koje su roditelji dali upisati u matičnom uredu. Mnogi ne znaju da je puno modernih imena povezano kao inačice i kratice imena pojedinih svetaca i svetica: Pero, Pjer, Petronije = Petar; Anica, Anka = Ana; Ivo, Ivica = Ivan; Mate, Matko = Matej; Grgo = Grgur; Celija, Cela = Cecilija... U svakoj boljoj župnoj knjižnici postoji imenik i kratki životopis pojedinih svetaca.
Prijedlozi
• Proslavit ćemo svaki imendan u našoj obitelji i pozorno saslušati čitanje o životima naših nebeskih zaštitnika.
• Valja naći uvijek nešto novo o našim nebeskim zaštitnicima i tako omogućiti djeci širu spoznaju o njima.
• Postavit ćemo na vidno mjesto u našem stanu nadnevke imendana svih članova naše obitelji, rodbine i prijatelja.
Prva pričest
U mnogim mjestima Bijela nedjelja, prva nedjelja nakon Uskrsa, uzima se kao dan svečanosti Prve pričesti. Zahvaljujući tome događaju djevojčice (a češće i dječaci) odjeveni su u bijelo. Na Bijelu nedjelju svi oni, koji su za vrijeme Uskrsnoga bdijenja bili novokrštenici, svlače ove nedjelje svoja bijela odijela, koja su kao znak novoga života s Kristom dobili te noći. Tek prije tri stotine godina postao je običaj da se prva nedjelja po Uskrsu slavi kao dan Prve pričesti.
Ipak ostaje svim župama potpuna sloboda izbora pastoralno najpogodnijeg dana za Prvu pričest. Bilo bi dobro da to ipak bude između Uskrsa i Duhova. Početkom školske godine obično počinju pripreme, koje su zamišljene kao ostvarenje dobre suradnje između župnika, vjeroučitelja i roditelja.
Tradicionalno je, da je Prva pričest za cijelu rodbinu svečan dan. Slavlje i darovi, nažalost, mogu zasjeniti pravi smisao toga dana. A smisao je da dijete susreće Isusa Krista u Svetom kruhu. Mudri roditelji pronaći æe način i izbjeći mnoštvo darova, te vanjsku svečanost prilagoditi kršćanskoj odgovornosti, misleći pri tome i na one, koji su skromnijih materijalnih mogućnosti. Za razmišljanje je mogućnost, gdje god se za to pruži prilika, da se svečana prvopričesnička odjeća može više puta koristiti.
S druge strane bilo bi dobro da se prvopričesnik uključi i sam u pripremu toga njegovog i obiteljskog dana. Suodlučivat će o pozvanim gostima, sam uputiti pozive na svoju svečanost, sudjelovati u izboru jelovnika za taj dan. Djeca iznenađuju svojim dobrim zamislima; možda će pozvati i neko zapostavljeno dijete, onoga koji je „crna ovca“. U puno slučajeva djeca su zadovoljna jednostavnim jelovnikom, a dobiveni novac daju za siromašnu djecu u blizini ili negdje drugdje.
Najljepši dar za dijete prilikom Prve pričesti je briga i primjer vjerskoga života svih članova njegove obitelji, koji su uvijek spremni pomoći.
Prijedlozi
• Pripremit ćemo raspored sjedenja za svečanim stolom.
• Svi pozvani gosti dobit će mali dar kao uspomenu na ovaj dan; dobru vjersku izreku, sliku...
• Izložit ćemo album slika u kojemu je prikazan životni put našeg prvopričesnika.
Procesija - molitveni mimohod
U ovome suvremenom svijetu visokog standarda izgubljen je, nažalost, smisao molitve za lijepo vrijeme ili za obilje plodova zemlje. Rašireno mišljenje da se novcem može sve kupiti, potvrđuje takvo shvaćanje. Molitva zahtijeva povjerenje. Moramo ponovo naučiti moliti.
U danima prije Kristova uzašašća (Spasovo) u kršćanskom je svijetu uobičajen mimohod poljima i livadama; to je tisućugodišnji običaj. Raniji naraštaji su u tim mimohodima upućivali molitve Bogu za svoje životne potrebe i ujedno mu zahvaljivali. U mnogim župama ti se mimohodi uvode nanovo. Riječ je o oživljavanju čovjekove suodgovornosti za ovaj planet, za Zemlju.
Morali bismo kod naše djece razvijati ljubav prema prirodi i odgovornost za očuvanje okoliša. To se može, pak, jedino vlastitim primjerom i to sa savjesnim odnosom prema otpadu, kompostiranju u vrtu ili polju, u štednji energije, ponovljenoj uporabi tekstilnih i kožnih ostataka. Sve to može biti i tema održavanja molitvenog mimohoda: naš planet je nama samo - posuđen!
Posebno su svečane procesije za blagdan Tijelova, koje prolaze kroz cijeli grad ili mjesto. Takve procesije se održavaju i na dan proslave sveca zaštitnika - patrona nekog grada ili župe. Običaj je i znak kršćanskog bratstva da na takvim proslavama sudjeluju i vjernici iz susjednih župa.
Prijedlozi
• Valja se rado odazvati sudjelovanju u takvome mimohodu ili bogoslužju koje se održava u prirodi.
• Šetati našim poljima i razgovorati o biljkama, koje na njima rastu.
• Uznastojat ćemo da bude što manje otpada, a na izletu ćemo pospremiti svatko svoj otpad i nećemo ga bacati kamo god se komu prohtije.
Hodočašća
Mladi danas otkrivaju pravi smisao hodočašća. Potreba za zajedništvom, športsko samodokazivanje i vjerski razlozi često se sjedinjuju u neku vrstu hodočasnièkog pokreta. Podsjeća nas na odavno poznata hodočasnièka mjesta ali i na nova poput onoga u Taizéu u Francuskoj.
Najveća hodočasnička mjesta su još uvijek Jeruzalem, Lourdes, Santiago de Compostela, Altötting u Bavarskoj, Csestochowa u Poljskoj, Međugorje ili u nas Marija Bistrica, Sinj... Od davnih vremena kršćani hodočaste u mjesto Isusova rođenja, u mjesta njegova života, na mjesto njegova razapinjanja. Uz ta mjesta, vjernici su poslije hodočastili i na grobove mučenika i na mjesta Gospinih ukazanja, primjerice u Lourdes i Fatimu.
U hodočašćenju iskazujemo želju da smo s našim istomišljenicima na zajedničkom putu prema Bogu; tako se podsjećamo na svoju prošlost i pripremamo za našu budućnost. Mnogima je hodočašćenje ispunjeno događajima koji im jačaju vjeru i daju novu snagu za život po Evanđelju.
Svako hodočasničko mjesto ima svoju vlastitu povijest, pa tako i ona najmanja u našoj neposrednoj blizini. Često je ta povijest povezana i s ljudskim stradanjima. Tu se doživljava puno toga što našemu životu daje novi smisao. Ni u kome slučaju tu ne bismo smjeli očekivati ništa magično ili izvan vjere. Naprotiv, svako bi nam hodočašće moralo uliti veću nadu, produbiti našu vjeru, usavršiti našu ljubav prema Bogu i bližnjemu. Jedino tako se može ispuniti smisao naših molitava.
Prijedlozi
• Nacrtajmo zemljovid i u njega unesimo sva hodočasnička mjesta u našoj Domovini. Pokušajmo posjetiti neka od njih, kad nam se za to ukaže prigoda.
• Nastojmo potaknuti naše župljane na obiteljska hodočašća.
• Potaknimo u sebi želju da barem jednom budemo sudionici hodočašća u Jeruzalem.
Uzašašće, Spasovo
Nijedan crkveni blagdan u nekim zemljama nije toliko posvjetovljen kao Isusovo uzašašće - „Mali uskrs“. Ponegdje ga se slavi kao Očev dan, drugdje je blagdan muških udruga, dan ili blagdan izleta. Srećom, upravo mlađe obitelji, u nekim zemljama, vide u ovom blagdanu novi oblik slavlja, te tako taj neradni dan u sredini tjedna koriste za zajedničke obiteljske pothvate.
Pozadina ovog blagdana nije zasnovana na nekom povijesnom datumu. Četrdeset dana nakon Uskrsa treba shvatititi znakovito; nakon duljeg vremena Isusova susretanja s njegovim učenicima, dolazi vrijeme kad Isus više nije među njima tjelesno nazočan. Oni vjeruju i ispovijedaju: Uskrsli Isus Krist je na nebu, kod svog i našeg Oca na nebesima.
„Nebo“ je najprije za nas, kao i za djecu, nešto „gore“. Bolje je objašnjenje: nebo je ondje gdje je Bog, ali i tamo, gdje ljudi žive po volji Božjoj i u zajedništvu. Nakon Isusova uzašašća na nebo i među nama je, ako ispunjavamo Isusovu riječ i živimo po evanđelju, dakle - komadić neba.
Izvješće o Uzašašću stoji na samom početku Djela apostolskih. Budući da je tamo obećano poslanje Duha Svetoga, ovaj blagdan se slavio u početku zajedno s Duhovima. Od XII. stoljeća, Uzašašće Kristovo ima svoje mjesto u crkvenom kalendaru četrdeseti dan nakon Uskrsa.
Svetkovina Uzašašća je spas za sve vjernike, za cijelo čovječansvo. Zato se zove i Spasovo.
Prijedlozi
• Naša obitelj odlazi u jutarnju šetnju u susjednu župu i ondje slavi bogoslužje doručkujući u nekom obližnjem izletištu.
• Ocu se danas daje manji dar; trebamo se prisjetiti, da nam je Bog „poput dobrog oca“!
• Pođimo na izlet neke udruge, u koji se može uključiti cijela obitelj.
Marijini blagdani
Poučna nam legenda pripovijeda: „Nakon Marijine smrti vjernici položiše njeno tijelo u mrtvački kovčeg. Kad ga pri pokopu htjedoše otvoriti, uočiše da je prazan. Unaokolo se širio samo opojni miris cvijeća i trava“.
Marijini blagdani ukrašavaju crkvenu godinu poput raznolikoga cvjetnog aranžmana. Uz te blagdane valja pridodati, u svakom narodu svojstvene Marijine pobožnosti u svibnju, koje se već dvije stotine godina po cijelom svijetu šire iz Italije a svoj korijen vuku iz Srednjeg vijeka. Mjesec listopad biva posvećen molitvi krunice.
Najstariji blagdan „Mariji u spomen“, javlja se već četiristo godina nakon Isusova rođenja i povezan je s Božićem. Iz ovog spomena razvija se blagdan „Uznesenja Marijina u nebo“, koji se od VI. stoljeća slavi 15. kolovoza.
„Veliki blagdan bez grijeha začete Djevice i Isusove Majke Marije“ (Bezgrješno začeće) je 8. prosinca, prvi Marijin blagdan u crkvenoj godini. Točno devet mjeseci poslije slavi se Rođenje Blažene Djevice Marije (8. rujna). Uostalom Crkva od rođendana - slavi samo Isusov (Božić), njegove majke Marije i Ivana Krstitelja (24. lipnja). Istu takvu razliku od devet mjeseci nalazimo također od blagdana Blagovijesti (25. ožujka), navještaja rođenja Isusova po anđelu Gabrijelu, do Blagdana Isusova rođenja (Božića). Tomu valja pridodati i blagdan Pohođenja Marijina (31. svibnja) koji nas podsjeća na susret Marijin s rođakinjom Elizabetom, koja je u to vrijeme trudna i nosi svog sina Ivana (Krstitelja).
Na našoj slici je navedeno samo pet najvećih i najvažnijih blagdana. Pučka pobožnost Majci Božjoj mora se cijeniti, jer je njena potpora pripomogla mnogima u najtežim životnim trenutcima. Razumljiv je stoga i puno veći broj njezinih blagdana. Ako bismo postojećim Marijinim blagdanima pridodali i one, koji se slave u mjesnim crkvama, njihov broj bi se popeo na tisuće.
Prijedlozi
• S djecom u obitelji molimo „Anđeo Gospodnji“.
• Napravimo popis Gospinih hodočasničkih mjesta diljem Domovine, te nedjelje iskoristimo za hodočašćenje u neko od njih.
Ženidba
Mjesec svibanj tradicionalno je „mjesec vjenčanjâ“. Mnogo bračnih parova odabire upravo taj mjesec za početak ženidbene veze. Vjenčanje je posebna svečanost. Dvoje mladih se odlučuje na odgovaran životni korak: „Tada će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Post 2,24), stoji već na prvim stranicama Biblije.
Za vjernike ženidba je sakrament, dakle poseban znak Božji, kojim se ljubav dvoje ljudi blagoslivlje i potvrđuje. Bog želi također, da se muž i žena uzajamno usrećuju te da oboje usrećuju i svoju buduću djecu. Taj simbolični znak podjeljuju bračni parovi sebi u crkvi pri svečanom bogoslužju a i dobivaju ga jedno od drugoga.
U nizu stoljeća ženidbena svečanost je bila od obiteljskog značenja, a koju su priređivali roditelji mladenaca. Svršetkom prvog tisućljeća počinje običaj da se na ženidbenu svečanost poziva svećenik koji blagoslivlje mladenca i mladenku. Tridentinski sabor (1563) uveo je obred koji opstoji i danas. Od tada se ženidbena sveza sklapa u crkvi.
Život u obitelji je priprema djece za ženidbu i sklapanje ženidbene sveze. Ono što su doživjeli u svezi s ljubavlju i nježnosti, ali i u snošljivosti i spremnosti za praštanje, moći će s lakoćom unijeti u bračnu zajednicu. Kao što se imendani slave u obitelji, tako je potrebno i dan vjenčanja (ne samo srebrnog i zlatnog pira) slaviti jednako u obitelji, pa makar to bilo i najskromnije, primjerice samo užiganjem ženidbene svijeće za vrijeme doručka na taj dan.
Prijedlozi
• U znak podsjećanja pogledat ćemo u albumu slike s vjenčanja naših najdražih.
• Sami ćemo oblikovati svijeću za vjenčanje nekog nama poznatog para.
• Pospremit ćemo u kućnu pismohranu i krasno izrađene vjenčane pozivnice naših dragih i znanaca.
Duhovi
U nekoj anketi prije nekoliko godina gotovo 90 posto njemačkih građana nije znalo što se uistinu slavi na Duhove. Većini njih je bilo dostatno znati da Duhovski ponedjeljak nije radni dan.
Duhovi znače jednostavno „proslavu Pedesetnice“. Blagdan uskrsne proslave se (kroz 7 x 7 dana) danas dovršuje. Tako je to od II. stoljeća. Duhovi su svršetak slavljenja Uskrsa. Taj su nadnevak kršćani preuzeli od Židova, koji sedam tjedana po Pashi počinju tjednu proslavu Pedesetnice. To postaje tjednom hodočašća, koje u Jeruzalem dovodi brojne hodočasnike. Hodočasnici iz cijelog svijeta poneseni su slavljenjem Duhova, koje se po Djelima apostolskim (Dj 2,1-13) događa u Svetom gradu. Oko tri tisuće nazočnih bilo je tako zahvaćeno Duhom za propovijedi apostola Petra, da su odmah toga dana postali kršćanima i priznali se djecom Uskrsloga.
Na Duhove slavimo rođendan Crkve. Učenici su iz svoga unutarnjeg dotad zatvorenog i iščekujućeg držanja istrgunuti te oduševljenjem ispunjeni prihvatiše Isusovu riječ. Poslije su i oni tako propovijedali svima diljem tada poznatog svijeta. Pod utjecajem Duha Svetoga, kojeg im je obećao Isus, počeše propovijedati Evanđelje o dolasku budućeg Kraljevstva.
Nije lako prikazati djeci tajnu duhovske proslave. Najlakše se to događa tamo, gdje se iz vlastitog iskustva može govoriti o djelovanju Duha Svetoga; ako živimo u obiteljskom zajedništvu, ako smo dobri jedni prema drugima, ako se nakon svađa ponovo pomirimo, ako sve međusobno dijelimo. Ali također i onda, kad smo pomogli starijima, bolesnima, onima u našoj najbližoj okolini koji su za nečim u potrebi, onda kada smo istinoljubivi; onda kada pružamo potporu vjerovjesnicima u dalekim misijskim zemljama, a prema našim mogućnostima slušajući Isusove riječi: “Idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28,19).
Prijedlozi
• Na naš duhovski izlet otići ćemo upravo onamo, gdje se njeguju posebni duhovski običaji, kao što su primjerice kićenje bunara, duhovsko jahanje...
• Valja nam pronaći zanimljive članke o osobama posebno zahvaćenim Duhom, kao što su: Majka Terezija, Franjo Asiški, Don Ivan Bosco, Vinko Paulski, Alojzije Stepinac, Ante Gabrić ...
Crkva
Kad čujemo riječ „crkva“, ponajprije pomislimo na njeno ustrojstvo, na njene zakone i zabrane, na papu i biskupe, a katkad i na crkveni porez. Djeca pomisle pak ponajprije na crkvu kao Božju kuću.
Naša djeca misle naravnije od nas. Crkva je zajednica svih kršćana, povezanih zajedništvom iste vjere, cilja, nade i bogoslužja. Isusova Crkva je samo jedna. Na žalost, ljudskim pogreškama ta je jedina Crkva razdijeljena na različita vjerovanja. Ekumenska nastojanja žele prevladati te razlike.
Riječju Crkva (velikim početnim slovom) misli se na zajednicu Gospodinovu. Kako bi ta zajednica vjernika u našem svijetu mogla živjeti i razvijati se, svaki krštenik ima u njoj svoju zadaću. Ne postoje, dakle, ni oni „gore“ ni oni „dolje“. Postoje pak različite službe i darovi. Pavao to opisuje slikovito uspoređujući te službe s ljudskim tijelom koje ima različite organe. Svaki kršćanin je odgovoran za cjelovitu Crkvu i to kao otac ili majka, kao redovnica ili misionar, kao dijete ili kao papa.
Kad kažemo „idemo u crkvu“, mislimo prije svega na zgradu, u kojoj se okupljamo i slavimo bogoslužje. U tom slavlju je osobito jasno da smo svi Isusova zajednica. Mjesto naše obitelji u crkvi stoga ne bi smjelo ostati prazno, ako uistinu želimo pripadati toj zajednici.
Katoličke župe pripadaju dekanatima i biskupijama; sve biskupije svijeta zajedno pak čine veliku Isusovu zajednicu - Crkvu. Kao znak toga jedinstva, misnik u svakoj misi spominje ime mjesnoga biskupa i ime Pape.
I mi podržavamo to zajedništvo, ako nastojimo da naša župna zajednica uvijek raste i da nije ograničena samo na župnika i njegove suradnike. Učinimo stoga sve što je u našoj moći; ako ustreba, uključit ćemo se u djelatnost župnoga vijeća, radit ćemo s djecom ili s mladima, ali jednako tako i sa starima i nemoćnima naše župe.
Prijedlozi
• Ispišimo na slici desno imena koja nedostaju.
• Pronađimo listu članova Župnoga vijeća i upoznajmo se s njima.
• Nađimo u svome stanu za župni list i katolički tisak uopće prikladno mjesto da tako budu lako dostupni vjernicima koji nas posjete.
Apostoli
Šimun, Toma, Andrija, Petar... imena su apostola, učenika Isusovih, koja čini se da ponovo postaju moderna. Novi zavjet nas izvješćuje o tome kako je Isus od velikog broja svojih učenika izabrao Dvanaestoricu za posebne službe. Broj dvanaest je imao veliku važnost u njegovo vrijeme; dvanaest je praotaca i jednako tako dvanaest plemena Izraelovih; dvanaest je malih proroka, a i Novi Jeruzalem imat će dvanaest vrata.
S izborom Dvanaestorice Isus nam je želio reći da je njegovo Evanđelje predviđeno za cijeli svijet. Petar, prvi među apostolima, napušta Jeruzalem samo za vrijeme misionarskoga puta (Dj 12,17).
Prvi blagdan posvećen apostolima, i to u čast svetog Petra i svetog Pavla, slavljen je u Rimu već od III. stoljeća; mi danas njihov blagdan slavimo 29. lipnja. Ostali blagdani nastaju pod germanskim utjecajem poslije VII. stoljeća. Samo blagdan apostola Andrije, zaštitnika Istočne crkve, slavi se već od VI. stoljeća.
Apostole se može prepoznati po njihovim atributima i posebnostima. Petar je obično s ključevima (Crkve); Andrija s kosim križem, na kojem je razapet; Jakov Stariji s hodočasničkim štapom i školjkom; Ivan s kaležom (njemu ni otrov nije naudio); Filip s križem i prutom; Bartolomej s nožem i oguljenom kožom; Matej s Evanđeljem i mačem; Toma s trokutom (tadašnjim računalom); Jakov Mlađi s ovitkom i toljagom; Šimun s pilom; Juda Tadej također s toljagom, te Matija, koji je zamijenio Judu, izdajnika Isusova, s knjigom i teslom. Po predaji, na njemačkom području, u Trieru, nalazi se grob apostola Matije, gdje se taj svetac i štuje.
Prijedlozi
• Upozoravamo na dvanaest svijeća u crkvi, koje nas trebaju podsjetiti na broj apostola!
• Koje su od crkava u našoj okolici posvećene apostolima?
• Crkve u bližoj okolici posvećene apostolima katkad ćemo posjetiti i razaznati po apostolskom atributu.
• Iz molitvenika pročitat ćemo Apostolsko vjerovanje i uznastojati ga naučiti napamet.
Potvrda - Krizma
Mi rastemo i razvijamo se zajedno s našom djecom. Od samih smo početaka nastojali u našoj djeci razvijati samostojnost i odgovornost. Taj razvitak Crkva prati sakramentima, poglavito sakramentom krizme. Krizma je u tijesnoj svezi s krštenjem; ono što je zastupanjem roditelja i kumova otpočelo, od tada mladi ljudi trebaju dalje sami njegovati. Nitko nije rođen kao kršćanin; svatko mora na svoj način kršćaninom postati.
Danas se češće raspravlja o dobi krizmanika. Puno nam toga govori, da dijete nije sposobno shvatiti odgovornost dok je još maleno. Mnogi od mladih, koji su „premladi“ potvrđeni, propustili su stoga priliku da zrelo koračaju i rastu u vjeri.
Prilikom primanja krizme mladi susreću biskupa, prvog dušobrižnika mjesne Crkve. On nastavlja ono, što je krštenjem počelo; nitko nije kršćanin sam za sebe; svaki kršćanin dobiva od Boga svoju posebnu i nezamjenljivu zadaću; istodobno dobiva i snagu Duha Svetoga, da može javno i životno svjedočiti svoju vjeru.
Kao znak posebnog odabira, biskup znakovito polaže ruke na krizmanika i maže ga uljem, smjesom maslinova ulja s balzamom. To se ulje koristi također i pri krštenju i pri svećeničkom ređenju; a prije je bilo znakom služenja kraljeva i proroka.
Kao i krštenje, tako se i Krizma može primiti samo jedanput. I jedan, i drugi sakrament utiskuju neizbrisivi pečat te time potvrđuju da čovjek zauvijek pripada Bogu. Biskup stoga kod krizme izgovara ove riječi: „...primi pečat dara Duha Svetoga!“
Prijedlozi
• Stupit ćemo u razgovor s drugim roditeljima i razgovarati o sakramentu krizme za odrasle.
• Traženje kuma obveza je samog krizmanika.
• Valja nam razmisliti, nije li vrijeme pristupanja nekoj od mladenačkih udruga u našoj ili susjednoj župi.
Presveto Trojstvo
Treći put Bog pomaže! Ova hrvatska uzrečica pokazuje da i brojevi mogu imati određenu simboliku.
Blagdan Presvetog Trojstva, koji se slavi tjedan dana poslije Duhova, u Crkvu je 1911. službeno uveo papa Pio X. Taj blagdan odaje istinu da Bog živi kao Otac, Sin i Duh Sveti. Kako pak taj Božji život izgleda, jest i ostat će tajna. Tročlani blagoslovni kršćanski izričaj: "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga" počiva na Matejevu evanđelju (Mt 28,19) i nalazimo ga od samih početaka u kršćanskim zajednicama: "Ja te krstim u ime Oca..."
Trojka je u ljudima od pamtivijeka budila znatiželju. Tako se mislilo, da molitve koje se triput ponove djeluju snažnije; seljak bi s tri zadnja klasa sa svoje njive okitio kućni križ; znak za Trojstvo je istostranični trokut, ili tri zapletena prstena, ili tri zeca koja trče u krugu a imaju samo tri uha. Najljepše zdanje u Europi podignuto u čast Presvetog Trojstva jest „Kappel“, crkva koju je 1685. izgradio Dientzenhofer kod Waldsassena u Bavarskoj. Broj 3 u svim njenim građevinskim elementima ima prevladavajuću ulogu.
S tim u svezi dopisujemo i jednu malu simboliku brojeva:
1 = broj za Boga, nedjeljivo jedinstvo
2 = broj za čovjeka: par i protuslovlje
3 = broj za dobro; broj za svetost
4 = broj za svijet: godišnja doba; strane svijeta
5 = broj za zloga
6 = broj za stvaranje (šest radnih dana)
7 = biblijski sveti broj
8 = broj za novi život (blaženstva)
10 = broj za zapovijedi; za red
12 = broj za puninu.
Prijedlozi
• Poučavati djecu kako se prekrižiti.
• U svagdašnjici tražiti posebne brojeve: 7 dana u tjednu, 12 mjeseci u godini.
• Posvetiti pozornost brojevima u Bibliji i pokušati ih objasniti.
Tijelovo
Tradicija tjelovske procesije potječe iz davnih vremena. Iz godine 1277. potječe primjerice procesija u Kölnu. Tjelovske procesije nažalost nisu kao takve uvijek i svugdje bile dobro prihvaćene. Tako je u vrijeme komunističke strahovlade sudionike tjelovskog mimohoda tajna policija snimala sa svrhom naknadne represije. U mnogim komunističkim zemljama „Mimohod demonstracije vjere“ bio je jednostavno zabranjen.
Blagdan Tijela Kristova slavi se deset dana nakon Duhova i to četvrtkom. Tijelovo je proslava Velikog četvrtka na otvorenom u kojoj sa središnjom vjerskom tajnom kršćana valja upoznati javnost. Isus Krist je uistinu nazočan među nama u prilikama kruha i vina.
Stari je običaj primjerice procesija poljima i livadama, u kojoj su na Tijelovo svečano urešeni konji i kola; različite katoličke udruge nose zastave sa različitim slikama iz povijesti spasenja; ulice i trgovi prigodno su okićeni cvijećem i piljevinom, a sve radi naznake zajedničkog sudjelovanja.
U međuvremenu dolazi do željenog demokratiziranja društva, te euharistija može na blagdane ponovo doći u središte javnih proslava. Prijašnje staleško razvrstavanje u procesiji na pojedine skupine muškaraca, žena, mladeži i djece, na skupine ljudi različitih zvanja, zamijenio je zajednički nastup obitelji. Tom tjelovskom procesijom uz zahvalu Bogu na njegovom čudesnom stvaranju svijeta, želi se istaknuti i naša odgovornost za ljude i okoliš. Mi kršćani odgovorni smo za svoga bližnjeg i za cijeli svijet.
Prijedlozi
• Sudjelovat ćemo u blagdanskome tjelovskom mimohodu.
• Ako tjelovska procesija prolazi našom ulicom, ukrasit ćemo kuće cvijećem i zastavama.
• U susjednim župama razgledat ćemo cvjetne tepihe izrađene za svečanu tjelovsku procesiju.
Svećenički red
Nedostatni broj potrebnih svećenika zacijelo je i veliki izazov za Crkvu. Zadnjih godina broj svećeničkih zvanja se smanjuje u odnosu na crkvene potrebe. To nuka sve članove Crkve da se zauzmu u rješavanju nedostatnih župnih potreba.
Svećenička služba je nezamjenjiva. Svećenik sa župnom zajednicom ne slavi samo bogoslužje; on dijeli i sakramente kao znak spasenja, koje Bog daruje svakom pojedincu. U sakramentu svećeničkog reda ujedinjene su sve službe, koje su neizostavno potrebne kršćanskoj zajednici; đakonat, svećeništvo i biskupsko posvećenje znakovi su te službe. Ovo posvećenje svoje korijene vuče iz Antiohije; ondje su Isusovi učenici prvi put nazvani kršćanima.
Kod svih tih službi, od nižih prema višima, od svećenika do pape, nije riječ o vladanju, nego o služenju. Kad je svojim učenicima Isus oprao noge rekao im je: „Primjer vam dajem, da i vi činite ono što sam ja učinio“ (Iv 13,15).
U današnjem shvaćanju, a ono se razvijalo stoljećima, biskupi su dušobrižnici u župama; svećenici su njihovi zastupnici s pravom djelovanja u njihovo ime. Po polaganju ruku (posveti) svećenici su pozvani voditi župu i dijeliti sakramente.
Za nedostatni broj svećenika valja naći nova i prava rješenja, jer sve većem broju novih župa valja osigurati redovito slavljenje svete mise. Očekuje se i sudjelovanje laika u župnom pastoralnom djelovanju.
Prijedlozi
• Raspitajmo se o datumu ređenja našeg župnika, te mu prigodno čestitajmo.
• Raspitajmo se koji je dan posvete mladih ljudi za svećenika u našoj biskupiji? Više puta je to upravo na blagdan apostola Petra i Pavla, 29. lipnja.
• Rado ćemo doznati nešto o službi pape, biskupa, dekana, župnika, kapelana, đakona...
Biblija
Biblija ili Sveto pismo zbirka je knjiga koje Židovi i kršćani na svoj način drže svetima. Dijeli ih se u dva velika dijela: Stari i Novi zavjet. U Bibliji, svetoj kršćanskoj knjizi, zapisana je Božja povijest s nama ljudima (biblos = knjiga). Ona je „Knjiga nad knjigama“. Prema katoličkom popisu, inače najvećem, Biblija sadržava 46 biblijskih knjiga Starog zavjeta (vrijeme prije Krista) i 27 knjiga Novog zavjeta: svega skupa 73 knjige. U početku te knjige nisu bile pisane u obliku današnjih knjiga nego na svitcima papira ili pergamenta.
Većina knjiga Starog zavjeta napisane su na hebrejskom jeziku. Novi zavjet napisan je na tada raširenom grčkom jeziku. Bilo je puno izdanja, većina nam nije dostupna ni poznata, a mnogi su sudjelovali u pisanju Biblije. Stari zavjet opisuje uglavnom povijest Židova a nastaje u vremenskom razdoblju od nekoliko stoljeća. Knjige Novog zavjeta zaključene su s drugim stoljećem. Svaka knjiga Biblije podijeljena je na glave i retke. Tako se navodi iz Biblije naznačuju na osnovi takve razdiobe.
Od samih početaka, tijekom bogoslužja, biblijsko čitanje je imalo iznimno značenje. Sama knjiga treba u crkvi biti pohranjena tako da bude dostupna svakome i u svako doba. Evanđelistar se za vrijeme svete mise unosi svečano u crkvu prolazeći između vjernika. U misnoj Službi riječi, slušamo tri čitanja: iz Starog zavjeta, iz Djela apostolskih ili apostolskih poslanica, te Evanđelje.
Radosnu Isusovu vijest (= Evanđelje) napisala su četiri pisca (evanđelisti). Svećenik u vrijeme bogoslužja svečano obznanjuje: „Navještaj svetog Evanđelja po Mateju (Marku, Luki, Ivanu), a svekoliko mnoštvo nazočnih vjernika odgovara: „Slava tebi, Gospodine!“ Puno puta je ambon svečano ukrašen simbolima evanđelista: ljudski lik označava evanđelista Mateja (blagdan 23. rujna); lik lava simbolizira sv. Marka (25. travnja); lik bika označava evanđelista Luku (18. listopada) a apostola Ivana označava lik orla (27. prosinca).
Prijedlozi
• Nabavit ćemo obiteljsku Bibliju, u koju možemo unijeti i najznačajnije datume naše obitelji. Dječja ilustrirana Biblija bi se morala naći odmah uz nju.
• Djeci ćemo već u subotu navečer pročitati Evanđelje sutrašnje nedjelje ili ćemo ih potaknuti na čitanje iz ilustrirane Biblije.
Anđeli
Staro je uvjerenje ljudskog roda da toliko toga postoji „između neba i zemlje“ što mi ljudi ne možemo posve razumjeti. U čovjeku postoji sklonost za dobro, ali na žalost i za zlo, koja ga dovodi do dobra ili zla djelovanja. Kršćani duboko vjeruju, da sam Bog drži ljudski život u svojim rukama.
Uvijek, kad u Svetom pismu, kako Staroga tako i Novog zavjeta, stoji nešto o posebnom Božjem zahvatu, nastupaju anđeli. Oni su izvršitelji volje Božje. Anđele susrećemo poglavito u događaju Isusova rođenja. Anđeo Gospodnji naviješta Mariji da će začeti i roditi Dijete; anđeo naviješta na betlehemskim poljima vijest o Isusovu rođenju. Anđeo se javlja Josipu u snu i ukazuje mu na Herodov naum kojim on želi ubiti novorođenog Kralja.
Kako bismo se i mi podsjetili na to čudesno anđeosko djelovanje, proslavljamo uspomenu na njih. Blagdan arkanđela Mihaela (Mihovil), Gabrijela i Rafaela slavimo 29. rujna. Njihova imena potvrđuju i njihovu zadaću: Mihael (Tko je kao Bog) poziva nas na odluku, priznati samo jednog Boga; Gabrijel (Božja jakost) pokazuje ulazak Božji u našu povijest; Rafael (Bog spašava) potvrđuje da na Božju potporu uvijek možemo računati.
Iz ovoga se razvila i pojava anđela čuvara. Kako često znamo reći: „Spasio te sam anđeo čuvar“. Stvarnost, da je Bog svakome postavio anđela čuvara za zaštitnika, nije toliko biblijska, koliko uvjerenje i vjera da sam Bog svoju djecu čuva. Taj smisao donosi i blagdan Anđela čuvara, koji slavimo 2. listopada.
Prijedlozi
• U dječjoj sobi izvjesimo sliku anđela čuvara i protumačimo djeci kako u sve vrijeme stojimo pod Božjom zaštitom.
• Ponukajmo djecu da nauče napamet i mole molitvu anđelu čuvaru.
Zahvalnost na plodovima
Često ne znamo što učiniti s viškom plodova zemlje, a na drugoj strani na svijetu od gladi umiru milijuni ljudi. Nije stoga lako svetkovati „Zahvalnost na plodovima“, pogotovo ako s tim u svezi nije obveza djelidbe hrane s gladnima. Premda je to ponajprije dužnost političara, zacijelo je u isto doba to zadaća i Crkve.
Liturgijska godina ne poznaje tu proslavu kao blagdan. Lijepo je stoga da se ova svetkovina vezuje s građanskim Danom zahvale, koji se slavi redovito prve nedjelje u listopadu. Nećemo samo zahvaljivati na plodovima zemlje, nego i onom što su obrtnici izradili u svojim radionicama te sve to prinijeti na oltar i zahvaliti Bogu na tim plodovima zemlje, ali i plodovima rada ljudskih ruku. Zahvaliti valja i na mjesečnoj plaći, ali toga dana moliti i za nezaposlene. Ne smijemo stoga zaboraviti na sve ono što je radom stečeno. Za odgovorna kršćanina ostaje pitanje, što on sam kao pojedinac može učiniti primjerice protiv nezaposlenosti i za nezaposlene.
Najljepši znak zahvalnosti trebala bi biti molitva prije i poslije jela, obiteljska molitva za stolom. Ova nedjelja bi nas trebala potaknuti na zahvalnu molitvu barem prije objeda. Valjalo bi da i sami za tu prigodu napišemo ili izgovorimo vlastitu molitvu koja će nas učiniti svjesnijima u zahvali na svemu onom što nam je Bog darovao i što nam svakodnevno daruje.
Prijedlozi
• Napravit ćemo kocku na čijih ćemo šest strana upisati šest molitava za moljenje prije i poslije jela.
• Naš dnevni boravak ili blagovaonicu ukrasit ćemo s odgovarajućim cvijećem i plodovima (sjemenjem svih vrsta, voćem i cvijećem na grančicama).
• Ovih dana valja svoju djecu upoznati s našom platnom listom i rastumačiti im obračun zarade u njoj, te što se tim novcem treba sve platiti!
Krunica
Već pet stotina godina postoji molitva, koja se moli na zrncima nanizanim na uzici. Ta se molitva zove krunica. Na krunici su 59 zrna (53 mala i 6 velikih) bilo od drveta, kamena, stakla,... a sva su ona spojena u jednu cjelinu; početak krunice ukrašava sâm križ.
Vrlo je vjerojatno da je taj način molitve, povezane sa zrncima na uzici, bio od velike pomoći u molitvi onima koji nisu znali ili mogli čitati. Kod pojedinog zrnca mole se poznate molitve (Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu) a pri tom se razmatraju otajstva, vjerski događaji u svezi s poviješću spasenja. Kod Radosnih otajstava razmatra se život, kod Žalosnih trpljenje, kod Slavnih uskrsnuće Isusovo a kod otajstava Svjetla Isusovo navještanje kraljevstva Božjega.
Krunica se moli s posebnim značenjem u mjesecu listopadu. Ovo nas podsjeća na slavnu pobjedu nad Turcima kod Lepanta 7. listopada 1571. a pripisuje se upravo snazi moljenja krunice. U mnogim mjestima postoje bratovštine svete krunice, čiji članovi zajednički mole po nakani Crkve. Poznate su i crkve posvećene svetoj krunici, poput onih u Lourdesu, Fatimi, Lorettu, Zagrebu...
Djecu je lako naučiti moliti krunicu, ali radi njezine meditativne monotonije nije ih lako za to i oduševiti. Za djecu bi bilo bolje molitvi dati neki drugi smisao. Kod svake desetice djeca bi molila samo jednu Zdravo Mariju. U svakom katoličkom molitveniku mogu se naći upute za moljenje krunice.
Prijedlozi
• S djecom napravimo krunicu ili je kupimo.
• Protumačimo značenje kruničinih velikih i malih zrnaca.
• S ostalim župljanima molimo krunicu za djecu i druge nakane (pronaći u tu svrhu slike, pjesme...) kako bismo nazočne mogli oduševiti za tu molitvu.
Posveta crkve
Radosna svečanost crkvene godine u mnogim je župama Dan posvete crkve. Pri koncu radne godine, nakon bogate žetve, razvio se od sela do sela, jednako kao i u gradovima (primjerice oko blagdana sv. Martina, 11. studenoga), običaj veselog slavljenja. Poslije svete mise oko crkve se stvori prava tržnica. Odrasli idu tri večeri na ples. Za ovo svetkovanje u nas postoje različita imena: kirvaj, fešta, gôd, proštenje... S tim u svezi postoje i različiti običaji.
Do današnjih dana ostao je običaj kod takvih proslava da obitelj može zajednički objedovati na otvorenom gdje se i održava proštenje. Tome običaju pripada i blagoslivljanje drveta i svečani mimohod.
Proštenje nas podsjeća na posvetu župne crkve, a čin posvete obično obavlja sam biskup. Proslava počinje postavljanjem kamena temeljca; kad je pak gradnja gotova, biskup to crkveno zdanje s blagoslovljenom vodom škropi izvana i iznutra. Slijedi zatim mazanje oltara svetim uljem i postavljanje relikvija (ostataka svetaca ili mučenika) u sredinu oltara.
I mjesta postavljanja 12 (apostolskih) svijeća, također se mažu svetim uljem. Naposljetku se postavi i tamjan na oltar a zatim ga se spaljuje, a sve završava prvim bogoslužjem u novoposvećenoj crkvi.
Postalo je običajem da se godišnjica toga događaja slavi kao dan Posvete župne crkve.
Prijedlozi
• Propitajmo se o običajima našeg mjesta i okolice za dan Posvete župne crkve.
• Uznastojat ćemo za taj dan sudjelovati ne samo u svečanosti na otvorenom, nego prije svega u bogoslužju u crkvi.
• S djecom valja peći kolače, koji su u tome mjestu uobičajeni na taj dan.
Sveti Martin
Martin iz Toursa ušao je u kršćansku povijest po jednom lijepom bratskom postupku. Legenda govori o tadašnjem rimskom vojniku, koji je jednog iznimno hladnoga zimskog dana podijelio svoj ogrtač s nekim siromahom, koji na sebi nije imao ništa. Uobičajeno je u mnogim mjestima da se 11. studenoga na dječjim misama dijele komadi odjeće. S obojanim lampionima u ruci slave djeca uspomenu na toga plemenitog čovjeka, kojemu se Isus pokazao u snu i dao primjer: Što si učinio jednom od moje najsiromašnije braće, meni si učinio. Na kraju svečanosti djeca dobivaju jabuku - tzv. „Martinovu gusku“, načinjenu iz krep-papira u obliku ptice, koja je na dan posvete crkve ukusna blagdanska pečenka.
Guske su izdale Martina, kad se u bijegu sakrio u staji od stanovnika Toursa, koji ga htjedoše za svoga biskupa. Godine 371. postao je biskupom njihova grada i jednim od najpoznatijih svetaca svog vremena.
Mnoge, pogotovo one starije crkve, posvećene su upravo svetom Martinu, ali su se i veći gradovi stavljali pod njegovu zaštitu. Blagdan sv. Martina je inače dan sretnih, dan sreće. Bio je to dan kad su se svojedobno iz onoga što je Bog dao, ali i na drugi način vraćali stari dugovi. Sluge su na Martinje dobivale svoju godišnju plaću. Čak su i vremenske prilike tog dana nagovještale izglede vremena u sljedećoj godini. U nas se u mnogim krajevima blagoslivlja mošt, koji tada postaje vinom.
Prijedlozi
• Sami ćemo napraviti Martinovu gusku ili ispeći Martinov kruh i njime darivati jedni druge.
• Nastojat ćemo potaknuti djecu na prikupljanje plodova toga dana i njima darivati djecu u vrtiću, ali i odrasle.
• Iz plodova, koji nam stoje na raspolaganju, izdubit ćemo krasnu svjetiljku, laternu.
Misijski dan
U nekim europskim zemljama lijep je običaj kada na kuæćna vrata pokucaju mali crnčići s košaricom u ruci, moleći milodare za misije. Takav oblik prikupljanja pomoći postupno se mijenja, ali svakome kršæćaninu ostaje obveza pružanja potpore misijama u siromašnim zemljama. Isus je svojim uèčenicima zapovijedio navješćivanje Evanđelja po cijelom svijetu.
Bio je uistinu dug put od Jeruzalema i Male Azije, do Grčke i Italije kojim je Evanđelje izmeðu VII. i IX. stoljeća preko svete braće Ćirila i Metoda došlo i do nas kao dar svete vjere. Navjestitelji vjere u kasnijim vremenima bili su i različiti redovnici, poput benediktinaca, kasnije franjevaca, dominikanaca... Iz Europe se poslije kršćanstvo širilo po cijelom svijetu kao vijest oslobođenja po Isusu Kristu.
Kršćaninova misija (poslanje) mora biti oslobođenje od svakog nasilja. Misija mora biti uvjerljiva u propovijedanju da je ostvarenje Isusove radosne vijesti osnova pravoga ljudskog života i ujedno nada u sretan život nakon smrti, koji će nam Bog darovati. Kao što je i naš narod u povijesti i sam trebao pomoć drugih, tako i danas misijskim zemljama u različitim socijalno-medicinskim oblicima treba takva potpora. Mnoge misijske zajednice stručno pripremaju svećenike, sestre, liječnike i druge stručnjake za djelovanje u misijskim područjima.
U Njemačkoj postoji „Dječje misijsko djelo“ kojemu je glavna zadaća financijski pomagati dječje projekte u cijelom svijetu. Gotovo da nema zemlje u svijetu koja ne izdaje misijske časopise, kako za djecu, tako i za odrasle. I ne samo ti časopisi, nego i druge dnevne novine, i tjedni listovi izvješćuju o životu i radu u misijama.
Prijedlozi
• Uznastojat ćemo da svako naše dijete preuzme kumstvo jednom djetetu iz neke misijske zemlje.
• Svoju djecu valja uključiti u „misijsko djelo“ i potaknuti ih da i sama odvoje nešto od svog džeparca u tu svrhu.
• Posjetimo muzej neke misijske zajednice u našoj blizini.
Svi Sveti
Mjesec studeni podsjeća nas na našu prolaznost. Odmah na početku mjeseca slavimo Svi svete (1. studenoga) i Dušni dan (2. studenoga), kojima nam Crkva daruje znak pun nade, kazujući da smrt nije zadnja, nego ćemo i dalje svi živjeti s Bogom.
Prije više od tisuću godina blagdan Svih svetih se razvio u spomendan onima, koji su kao mučenici žrtvovali svoje živote. Svi sveti su postali tako blagdanom svih onih, koji su umrli u Isusu Kristu. Oni su nam dali primjer svojim životom, a kojim su nagrađeni zajedništvom u Bogu.
Dan Svih svetih stoga je kao i blagdan Uskrsa, blagdan svih nas. Ako pokušamo živjeti po Evanđelju bit ćemo pribrojeni svetima. Pavao u svojim pismima svetima naziva i živuće.
Imamo prijatelje na nebu, koji nam pomažu da uzmognemo položiti svoj životni ispit. Kako se taj životni ispit može uspješno položiti, kazuje nam Sveto pismo u Govoru na gori (Mt 5,3-12), a također i u Govoru o pravednom sudu kod istog Evanđelista (Mt 25,31-46).
Na Isusovim riječima „Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ izrastaju tjelesna djela milosrđa, koja od davnine ljudi među sobom njeguju:
1. Nahraniti gladnoga
2. Napojiti žednoga
3. Odjenuti siromaha
4. Primiti putnika
5. Posjetiti bolesnoga i utamničenoga
6. Pomoći zarobljenom i prognanom
7. Pokopati mrtvoga.
Prijedlozi
Valja nam promisliti kako u ovo naše vrijeme na najbolji način ostvariti tih sedam tjelesnih djela milosrđa:
• Pohoditi bolesnika;
• Darovati primjerice za izgradnju bunara u Africi;
• Prikupljati odjeću i obuću za siromašne;
• Sudjelovati u plemenitim pothvatima, primjerice u potpori akcijama za ostvarivanje ljudskih prava.
Dušni dan
Lijepo je na Dušni dan, 2. studenoga, vidjeti toliko svijeća što gore na grobljima. Pokušavamo samo tako unijeti uskrsno svjetlo u taj tamni i žalosni dan. Prisjećamo se pokojnih, pomislivši i na to, da ćemo jednoga dana i mi preminuti. Utješno svjetlo govori nam da je Isus uskrsnuo od mrtvih, te da ćemo i mi također uskrsnuti. Ova poruka Dušnog dana ne smije se nikad zaboraviti. I cvijeće kojim kitimo grobove naših, znak su tog uskrsnog nadanja.
Kad čovjek premine, nije to samo sprovod na groblju. U crkvi slavimo svetu misu, latinski zvanu Requiem, po prvoj riječi tog bogoslužja. Stari je običaj da se kod svake svete mise prisjećamo i pokojnih. Ako pokojnikova obitelj zaželi svetu misu, ona se obično služi na dan smrti ili po dogovoru sa svećenikom. Svake nedjelje župnik moli s vjernicima za sve pokojne župljane.
Spomendan na sve pokojne ponikao je ponajprije u samostanima, ali je na raskrižju tisućljeća ubrzo postao sveopćim dobrom i u župama. Bogoslužje u crkvi i posjet groblju postali su neodvojivi čin toga dana. U mnogim župama je običaj da se za vrijeme svete mise spomenu imena svih, koji su preminuli u posljednjih 12 mjeseci i kao spomen, za svakoga od njih, zapali se svijeća. Svojim pokojnima najviše možemo pomoći molitvama, žrtvama, dobrim djelima te prikazivanjem svete mise za njih.
Prijedlozi
• Valja nam posjetiti grobove pokojnih iz naše obitelji.
• Pred slikama naših pokojnih u stanu upaliti svijeću.
• Rado ćemo pročitati na spomenicima misli nade u vječni život, što ih je rodbina dala uklesati.
• Staviti ćemo cvijeće i na napušteni grob.
• Molit ćemo pred križem u našem groblju; za one koji su bili žrtve rata i nasilja; za junake Domovinskog rata koji su dali svoje živote za slobodu, koju mi danas uživamo.
Bolesničko pomazanje
Pripovijeda se o Budi, da su ga njegovi plemićki roditelji pokušali osloboditi bolesti, starosti i smrti. I kad je prvi put u životu na cesti vidio čovjeka koji je bio smrtno bolestan, došlo je do neizrecive promjene u njegovu životu. Na dugo godina povukao se u samoću.
Naša djeca žive s nama. I ona moraju iskusiti da su potreba i siromaštvo među nama stvarnost, da postoji bolest i smrt. Što više o tome nauče, to će bolje podnijeti trenutak kada im neki član obitelji teško oboli ili kad u obitelji nekoga stigne smrt.
Evanđelje nas izvješćuje da se Isus rado obraćao bolesnicima. Takav običaj postoji već i u prvih kršćana, kada su vjernici pratili i njegovali bolesnike i umiruće. U poslanici apostola Jakova čitamo: „Boluje li tko među vama, neka sebi dozove crkvene starješine. Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje, pa će molitva u takvoj vjeri spasiti bolesnika! Gospodin će ga podići, a ako je učinio i grijehe, dobit će oproštenje!“ (Jak 5,14-15).
Nema dakle smisla pozivati svećenika tek onda, ako je bolesnik na samrti. Kod „posljednje pomasti“ umirućem je potrebna još pomoć Isusa Krista; smisao pak bolesničkog pomazanja je oporavak i ozdravljenje, a koji su ujedinjeni kod pomazanja svetim uljem; to je u uporabi još od antičkih vremena. Ako pozovemo svećenika pravodobno, bolesnik će osjetiti našu brigu o njemu te da ga nismo prepustili samome sebi.
Bolesničko pomazanje je povezano obično sa svetom pričesti za bolesnike. Posebno oni, koji su bolesni dulje vrijeme, trebali bi taj ovodobni Isusov dar češće primati. Bilo bi vrlo lijepo da su tu nazočni i ministranti, ali još je bitnije da su tu i članovi obitelji. Lijep je običaj u nekim katoličkim zemljama da svetu pričest bolesnom članu obitelji donese onaj tko je bio nazočan na misi te nedjelje.
Prijedlozi
• Valja nam naučiti kako se priprema stol za bolesnikovu pričest i za bolesničko pomazanje.
• Valja nam rado i redovito pohoditi bolesnika u našem susjedstvu.
• Ako ustreba ponudit ćemo svoje osobno vozilo za prijevoz bolesnika koji želi poći na misu.
Naše obiteljsko stablo
Nema teksta. Samo su prilagođeni crteži.
Božji blagoslov
Od Božjeg blagoslova ovisi sve, kaže stara pučka predaja. U tijeku crkvene godine postoje različite mogućnosti zazivanja Božjeg blagoslova. Blagoslov znači moliti Boga za sreću i spas. I onda kad blagoslivljamo stvari ili polja, sve ono što je čovjeku potrebno: kuća, most, stroj, športsko igralište... sve se to može blagoslivljati, jer je to za čovjeka.
Svaki čovjek može blagoslivljati. Nakon priče za laku noć, otac blagoslivlja svoje dijete znakom križa na čelu; majka blagoslivlja svoje dijete blagoslovljenom vodom prije nego ono pođe u dječji vrtić ili školu; svećenik na kraju svete mise blagoslivlja nazočne vjernike; mi sami sebe blagoslivljamo prije negoli legnemo u krevet.
Voda, za uporabu u obitelji, posvećuje se na blagdan Bogojavljenja i na Uskrsnom bdijenju. S Bogojavljenjem povezan je i blagoslov obitelji.
Na dan svetog Blaža (3. veljače) udjeljuje svećenik blagoslov s dvije ukriž postavljene blagoslovljene svijeće, želeći pri tome zdravlje tijela i duše, a na uspomenu biskupa Blaža, koji je spasio jedno dijete od utapanja.
Na dan svetog Kristofora (24. srpnja) u nekim se župama blagoslivljaju automobili i motorkotači, ali i vozači radi ukazivanja na pozornost u prometu.
U vremenu kada se vraćamo darovima prirode, blagoslov trava na Veliku Gospu dobiva osobito na značenju. Bog je za liječenje mnogih bolesti stvorio različite ljekovite trave. Na Uskrs se blagoslivlja jelo (kruh, jaja, šunka, sol...).
Vrtni i poljski plodovi doneseni u šaroliko napunjenoj košari, blagoslivljaju se na Dan zahvalnosti na plodovima. Crkva nam uvijek želi reći da nam blagodati zemlje Bog daje na uporabu, a da povrh toga ujedno ne izgubimo darove neba.
Prijedlozi
• Za naše vozilo pribavit ćemo naljepnicu sv. Kristofora, koju svetačku sliku ili pak sveti znak.
• Valja nam se pobrinuti da uvijek imamo pri ruci svete vode u kući.
• „S Bogom započeti, s Bogom završiti, pa ćeš uvijek sretan biti!“