16. 10. 2020.

U petak, 16. listopada 2020. u 20:00 održano je klanjanje u našoj župi pod nazivom „Pred presvetim sa svetim Ivanom Pavlom II.“ Bio je to ujedno i prvi susret mladih naše župe u ovoj godini, u zajedništvu s cijelom župnom zajednicom.

„Kad bi znao koliko te ljubim, ne bi gledao svoje rane ni boli. Gledao bi samo moju ljubav i ona bi te liječila…“ riječi su pjesme kojom je ovih sat vremena susreta s Njim, u intimnom, ali posebnom ozračju, započelo naše klanjanje. S istom željom došli smo i mi pred Gospodina. Da sva svoja lutanja, brige i zaokupljenosti predamo Njemu i pustimo da nas Njegova ljubav izliječi i trajno liječi.

Cijelo klanjanje bilo je prožeto mislima sv. Ivana Pavla II., pape, koji je u vrijeme svoga papinstva kanonizirao najviše svetaca i blaženika, a posebno osjetljiv bio je za mlade. Upravo je on u svojem apostolskom pismu naglasio da svetost nije rezervirana za posebne, već da je namijenjena svakome od nas. Na svetost smo pozvani svaki dan, i to ne u neko posebno vrijeme, nego tijekom svega što činimo. Pozvani smo biti sveti kako u svojoj samoći, tako i u susretu s bližnjima, u obitelji, zajednici, školi, fakultetu, poslu… dok kuhamo i jedemo, čistimo, pjevamo, trčimo, u svemu što činimo.

Pitati katekumena „Želiš li primiti krst?“ istodobno znači „Želiš li postati svet?“

znači na put postaviti radikalnost Govora na gori „Budite dakle savršeni kao što je

savršen Otac vaš nebeski!“ (Mt 4,48).

Kao što je sam Koncil objasnio, ovaj ideal savršenosti ne smije se pogrješno

shvatiti, kao da bi uključivao neku vrstu izvanrednoga života koju mogu živjeti

samo neki „velikani“ svetosti. Putovi svetosti mnogostruki su i prikladni pozivu

svakog čovjeka. Zahvaljujem Gospodinu koji mi je dao da, tijekom ovih godina,

proglasim blaženima i svetima tolike kršćane, a među njima mnoge laike koji su

se posvetili u najredovitijim životnim okolnostima. Vrijeme je da se svima na

uvjerljiv način ponovo ponudi, to „visoko mjerilo“ redovita kršćanskoga života:

čitav život crkvene zajednice i obitelji treba ići u tome smjeru. Očito je također da

su putovi svetosti osobni i zahtijevaju istinsku i vlastitu pedagogiju svetosti, koja

treba biti sposobna prilagoditi se pojedinim osobama.

(„Ulaskom u novo tisućljeće“, apostolsko pismo episkopatu, kleru i vjernicima na završetku Velikog jubileja godine 2000.)

Sv. Ivan Pavao II. ukazao nam je da je svatko od nas pozvan biti svet, a na klanjanju podsjetili smo se i da je naša najveća kočnica najčešće – strah. Strah od kritike, osude, neuspjeha. Strah od vlastite sposobnosti, nepovjerenje samome sebi i nepouzdanje u samoga sebe. Ali straha u Bogu nema. On sam nam je za svaki dan u godini u Svetom pismu poručio „Ne bojte se!“. U Njemu je naše pouzdanje. U Njemu svaki dan imamo novi život, život nakon grijeha, život veći od svakoga grijeha. Njegova ljubav i milosrđe omogućili su nam da nijedan naš pad nije konačan, već tek pouka i točka za novi početak.

„Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!

Njegovoj spasiteljskoj moći otvorite granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja

kulture, civilizacije i razvoja.

Ne bojte se! Krist zna „što je u čovjeku“. Samo on to zna!

Danas čovjek tako često ne zna što nosi u sebi, u dubini svoga duha, srca.

Tako je često nesiguran u smisao svoga života na ovoj zemlji.

Obuzet je sumnjom koja prelazi u očajanje.

Dopustite, molim vas, Kristu, ponizno vas i s pouzdanjem zaklinjem,

dopustite Kristu da govori čovjeku. Samo on ima riječi života, da, života vječnoga!“

(Homilija na početku pontifikata, 22. listopada 1978.)

S mislima tijekom današnjega klanjateljskog susreta, da po Njemu možemo puno više, jer stvoreni smo za svetost, stvoreni smo za Nebo, priveli smo ovaj susret kraju u zahvalnosti i želji da nam ne ponestane vjere i da nam On uvijek bude čvrsti oslonac, neprestano prisutan u našim mislima, riječima i djelima.

Naš zbor mladih na prekrasan način utkao je svoje talente i prikladnim odabirom pjesama prožeo i upotpunio sklad riječi i tišine, dajući posebnu notu ovim svetim trenucima.

Uz pjesmu „Krist na žalu“ zaokružili smo ovaj susret pred Presvetim te ponijeli sjeme novog života u svoju svakodnevnicu. Jer naše „novo normalno“, naš je novi život u Kristu. (Mirna Alvir)