Odakle u jaslicama vol i magarac
Izvor slike: verbum.hr
Odakle vol i magarac u našim božićnim jaslicama, u našim božićnim pjesmama? Možda su u prvom redu zato tu da se istakne sva stvarnost štalice i jaslica. Isus se zbilja rodio u štali, u domu vola i magarca, položen je u jasle. Istina, po grčkom izvorniku Lukina Evanđelja nije to bila baš štala, bar ne navlaš napravljena štala. Bila je to više prirodna pojata, prirodni i prigodni zaslon kakvih ima dosta u kraškim krajevima. U takve su se pojate za kiše i zime ili kroz noć sklanjali pastiri sa svojim ovčicama.
No vol i magarac u božićnom misteriju imaju mnogo časnije i starije podrijetlo, imaju mnogo veće značenje. Potječu iz Knjige proroka Izaije. U samom početku svojih proročanstva Izaija upućuje oštar prijekor Božjem narodu. Prorok spočitava Izraelcima što se odvrgoše od Boga, što odnemariše bogoljublje. I u tom se prijekoru pojavljuju vol i magarac kao bolji od naroda Božjega. "Vô poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve - a narod moj mene ne poznaje i za me ne mari" (Iz 1,3).
Ukratko, dakle, vol i magarac u jaslicama stoje kao Božji svjedoci protiv nemarnih i nehajnih ljudi. Oni su živi prijekor i opomena nama, kršćanima, da se i na nama ne obistine riječi Ivanova Evanđelja, iz samoga proslova što se čita na božićnoj misi poldanjici: "K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše" (Iv 1,11).
Božićni su blagdani dani intezivnijeg kršćanstva. I oni "daleki" tada se približuju Bogu svoga djetinjstva. Bogu svoje majke. Ne bismo li svi trebali pažljivo osluhnuti početak Knjige Izaijine na koju podsjećaju ove nijeme živinice: "Čujte, nebesa! Poslušaj, zemljo! Sinove odgojih i podigoh, govori Gospodin, ali oni se od mene odvrgoše. Vô poznaje svoga vlasnika, i magarac jasle gospodareve, ... narod moj mene ne poznaje i za me ne mari". To u prepjevu, u drevnom hrvatskom prepjevu, glasi: "Skoti (=živinice) Boga znahu tada - a grešnik ga ne zna sada." Bonaventura Duda
