Meditacija za Silvestrovo - Stara godina
Svaki dan je zapravo posljednji dan. Svaka minuta je posljednja, svaki sat je zadnji. Samo jednom prolazimo istim prostorom, samo jednom živimo ove trenutke. Važno je stoga svaki trenutak proživjeti kao da je zadnji, jer on to i jest. Ne dopustiti da ijedan ode prazan, a da nam ne odnese materijale u nebo, iz kojeg će nam vječnost graditi kuću, dvorac, život.
No, posebnu fascinatnost i neku tajanstvenost nose posljednji dani građanske godine. Mi to zovemo Stara godina, a to je zapravo posljednji dan godine koja je iza nas, koja nas osuđuje ili nagrađuje.
Stara godina je poput vrha planine s koje možemo vidjeti 365 prošlih dana i. ako su bili ispravni, na njima se odmoriti, odahnuti, s dubokim uzdahom poći u budućnost, ili se teška srca kajati, žaliti što su ti dani bili prazni, što je u njima ostalo zlo, što ga nismo okajali i drugima oprostili.
Stara godina je posljednji trenutak da ovu godinu učinimo sretnom, da bez tereta, bolesti i grižnje savjesti uđemo u novo razdoblje života.
Stara godina je zadnji poziv da još nešto učiniš dobra i da ti se ova godina čini uvijek sretnom, da se na nju navraćaš kao na blagoslov za svoju budućnost. Uzmi ovaj posljednji dan godine da okupaš svoju savjest, da oprostiš svakom čovjeku, da moliš neka ti se oprosti, i da se osobito pomiriš s nebom koje jedino daje novost u Novoj godini. Bar danas možeš oprostiti svojim ukućanima, moliti za oproštenje one koje si povrijedio, bar danas možeš zaželjeti biti drugačiji, onakav kakav postaješ sretan, zadovoljan i radostan. Sati i minute te upozoravaju da će uskoro ponoć, i da je važno napraviti životne odluke za dobro i za sveto.
Ovo je dan zahvalnosti i dan planiranja. Zahvalnosti onom tko ti je poklonio sve tvoje godine i vremena. Trenutak planiranja, ali samo s onim koji ti može dati sutrašnji dan, budućnost i vječnost. U ovom trenutku između budućnosti i vječnosti čeka na tebe vječnost. Bog Stvoritelj, onaj koji te htio i koji ti je Otac i Majka, koji je srce tvog srca, prva i posljednja misao tvoga razuma, koji je tvoj najdublji osjećaj i koji je tvoja najdublja čežnja.
Tomislav Ivančić (preuzeto iz knjige Oaze života)
