Proživjeti Kristovu odbačenost
7. srpnja 2024.
14. NEDJELJA KROZ GODINU (B)
DUHOVNA MISAO. 14NKG.B
Krist nije odbačen samo za svog zemaljskog života, kako nam donosi evanđelje Četrnaeste nedjelje kroz godinu, već je to i danas žalosna realnost. I od mnogih koji se izjašnjavaju vjernicima i kršćanima Krist je marginaliziran i ne pridaje mu se nikakva važnost. Sljedeći metaforu u kojoj je odnos prema bližnjemu ujedno odnos prema Kristu, i tu je on odbačen i ne prihvaćen, jer je najveća bolest današnjeg čovjeka sebeljublje.
Pripadnost Isusu Kristu ne ističe se transparentom i aklamacijom: ona se očituje načinom života. Evanđelje nam želi poručiti kako je sve teškoće i muke koje mi prolazimo prošao i naš Gospodin, pa i odbačenost od najbližih jer je u službi istine. To nas ne smije obeshrabriti da ustrajemo na nimalo lakom ali spasonosnom putu, pa makar nas i naši najbliži ismijavali i odbacili. Znamo da nismo sami jer je uz nas naš Bog. Ne dopustimo da Isus bude i u našem životu, u našoj obitelji i župnoj zajednici bez časti, već poslušajmo i u svom životu utjelovimo njegovu riječ, da bismo jednom i sami po njegovoj ljubavi i milosrđu mogli postići nezasluženu čast biti dionicima njegove slave.
I smrt je život
30. lipnja 2024.
13. NEDJELJA KROZ GODINU (B)
DUHOVNA MISAO. 13NKG.B
Bolest i smrt teme su od kojih mnogi bježe, iako je tim stvarnostima nemoguće pobjeći. Dok mnogi misle kako smrću sve završava, riječ Božja Trinaeste nedjelje kroz godinu donosi drugačiji pogled na smrt. Slušamo dramatičan izvještaj o smrti dvanaestogodišnje djevojčice. Teško je zamisliti bol roditelja i njenih ukućana.
No, Isus opovrgava činjenicu da je umrla, već ističe da spava, zbog čega su ga prisutni izrugivali. Isus je utjelovljeni Bog te stvarnost vidi drugačije od nas. On i u smrti vidi život, pri čemu se ne misli samo na oživljavanje koje se čudesno dogodilo zahvaljujući Jairovoj vjeri, već smrt promatra kao prijelaz iz ograničenosti u neograničenost, iz boli, patnje i tuge u prostor u kojem toga nema. Smrt tako nije kraj već prijelaz iz ovoga života u život vječni, iz ovoga boravišta u vječno boravište, iz smrtnoga tijela u proslavljeno tijelo. Vjera koja je u evanđelju izliječila bolest i pobijedila smrt i naš je put kako bismo životu, bolesti pa i samoj smrti dali smisao. I naš je Spasitelj sve to prošao, ali i nadvladao, dajući nam nadu da će i naš život jednom zasjati u punini gdje ćemo u neraspadljivosti promatrati lice Božje. Do tada nam je s vjerom podnositi sve križeve jer samo tako možemo postići i vlastito uskrsnuće.
Stišavanje nepovjerenja u Boga
23. lipnja 2024.
12. NEDJELJA KROZ GODINU (B)
DUHOVNA MISAO. 12NKG.B
Nitko ne bi ostao ravnodušan da se nađe u lađici na uzburkanom moru. Oni koji poznaju more znaju njegove blagodati, ali i opasnosti. Znali su to i apostoli, koji su godine proveli na moru u svom ribarskom poslu pa znaju koja opasnost prijeti kada valovi krenu lađu puniti vodom.
Prijeti im pogibelj. A Isus spava. Ne samo da su pomislili da ne mari za njih nego su mu to i otvoreno rekli. Isus je zaprijetio oluji te je nastala velika utiha. Tada prekori njihov strah i nevjeru. S razlogom je to učinio jer apostoli očito nisu shvatili tko je s njima, da je Isus doista Bog kojemu je sve moguće. A ondje gdje je Bog prisutan nema razloga za strah i nevjeru.
Iako se možda ponekad čini da Bog spava, da ne čuje naše vapaje i ne vidi naše probleme, on je tu, s nama. Već je to razlog za pouzdanje da će Bog stišati naše životne oluje, ali još važnije, da će stišati i naše nepovjerenje u Boga. Isus je s nama, na našim životnim lađama; ne pušta nas da plovimo sami morima ovoga svijeta.
Prepustimo se sasvim u njegove ruke, pa i onda kada se more uzburka, vjerujući da će ukrotiti sile koje nam prijete i dati toliko željeni i potreban mir.
Kraljevstvo nebesko dolazi u skrovitosti
16. lipnja 2024.
11. NEDJELJA KROZ GODINU (B)
DUHOVNA MISAO. 11NKG.B
Jedanaesta nedjelja kroz godinu stavlja pred nas usporedbe pomoću kojih nam Isus nastoji približiti kraljevstvo nebesko. Govorom o sjemenu koje je zasijano, a raste neovisno o tome što nakon toga čini sijač, želi se naglasiti da kraljevstvo nebesko raste Božjom, a ne ljudskom zaslugom.
Dok se o ostalom povrću čovjek brine da uzraste i donese plod, gorušica je biljka o kojoj se nije vodila briga, ali bi unatoč svemu rastom nadmašila sve povrće. Tako Isus dodatno naglašava da sav ljudski trud nije ništa u usporedbi s onim što Bog radi za širenje svoga kraljevstva. Bog time ne obezvrjeđuje ljudski trud, ali daje do znanja da sve ovisi o njemu. Poput sitne gorušice na čije stablo se nitko posebno ne osvrće, takvo je i kraljevstvo Božje koje ne dolazi na svijet trijumfalno nego skrovito, ali vrlo konkretno. Stoga se u prvom redu to primjenjuje na Isusa, koji je istinsko Božje kraljevstvo, jer je sama Božja prisutnost, ali je nenametljiv budući da dolazi kao čovjek kako bi se približio svakom čovjeku. Zametak tog kraljevstva je i Crkva, koja konkretno, ali opet nenametljivo širi Božju riječ svima, čineći tako da od jednog malog sjemena izraste veliko stablo koje obuhvaća čitav svijet.
U konačnici, svatko od nas je pozvan biti sjeme kraljevstva Božjega, živeći po primjeru Isusa Krista. Donosimo stoga plodove kraljevstva nebeskog da bismo jednom u njega bili primljeni.